Pejzaž jednog tijela
osjećaš li me
dok drhtim na proplanku naše tišine...
spavaš li
ili mi se to samo čini
da sunce nikada više neće izaći iz tvoga pogleda
nisam ja od onih kojih si se bojala
nisam niti od onih koje si sanjala
ja sam od onih koje nikada nisi
do kraja upoznala
čučim u tmini ispod tvojih mekih krošanja
ostala sam u jutrima tvojih zelenih proljeća
skrivena u potoku
razlivena u beskraju tužnih melodija...
Zabranjene tajne
možda jednom
reći ću ti...
kada utihnu latice naših nijemih prošlosti
kada beskrajnim danima prolete uspavana maglovita jutra...
možda kada budemo imali svo vrijeme
samo za nas...
jednom kada budemo mogli vinuti se
iznad sumornih okova životnih strepnji
šapnuti ću ti tada
vjeruj mi...
Na izvoru života
Nevjerojatne su
daljine
koje su nas spojile
dok lutali smo prostranstvima praskozorja
kako bi se dotakli...
Godinama kasnije
tek misli me tješe
nije sve u krugovima koji nastaju
oko kapi kiše...
Jutro, 07.00
evo priznajem
nisam nikada bila usamljenija nego sada
pa što onda
ionako se nismo borile na istoj strani
poletjele smo prema jutarnjoj izmaglici
čim smo se ugledale
bez riječi.
osjećam li to miris tamjana na tvojoj koži?
ili su leptiri prerano otišli na počinak...
svejedno mi je već sad
ja živim svoje snove, a ti?
požuri,
još stigneš natrag
prije kraja svijeta...
.
|
