Usuđujem se noćas biti praznovjerna.
Dopustiti sebe crnim slutnjama,
pa onda iz blata prljavih misli izvlačiti se van,
onako kako najbolje mogu i znam,
suzama.
Unaprijed, bez razloga.
Tek da potjeram sve kletve, da isperem se od uroka.
Usuđujem se zaplesati ples u inat strahu.
Prizvati njime sebe sebi,
natrag.
Jedino ples može me vratiti kad odlutam
bespućem onog što nisam ja.
Kada se izgubim tamo gdje me
nema.
Kada, po tko zna koji put,
prođem tamo gdje nikada nisam doista bila.
Usuđujem se noćas moliti,
onom najjačem u sebi,
za sebe.
Dopuštam si taj strah,neka me lomi,
dopuštam nadi da bude beskrajna,
dopuštam si još noć dvije sna.
Dopuštam si sve one osjećaje koji mogu učiniti da preživim
taj trenutak,
taj dan.
Možda je samo sreća.
Možda je samo strah.
Ne znam
ali ga čekam...
|