Opet se noćas
dopuštam pjesmi,
ma neka me
nosi,
plavi,
neka me baca,
lomi.
Uvijek sam bila slaba na riječi,
uvijek se tako lako
dala im zavesti.
I opet prepuštam se,
jer s pjesmom je lako
u nju se skrije
nevidljivo.
Zamiriše čeznutljivo.
Umotam ju neosvojivo
a unutra,
sve tako je meko
i podatno
...
Dopuštam sebe noćas
tišini,
da svojim nitima
veže me.
Čežnji,
u kut da stjera me.
Osjećajima
da me preplave,
sve brane da poruše.
Razumu da strga s mene sve obzire.
Sad stojim tako
krhka,
pred snagom želje.
Razgolićena
pred pogledima
koji ne dodiruju me.
Drhtim
i čekam,
ruku
da podigne me.
Riječ,
da uobliči me.
Pjesmu,
da skrijem joj se
među redove.
...
Dopuštam sebe još jednom danu,
da me nosi.
Otimam se mjestu
na kojem stojim
i žudim noći,
tek tamo
osjećam svoje biće
u cijelosti.
Pripadam tami,
kroz gustu tvar
joj gazim.
Mekanim korakom
palim u njoj
iskre,
želje.
San joj razvlačim.
Provlačim se kroz gustiš i ovog dana.
Razmičem stisnute magle,
kroz zabranjene odaje gazim,
tragove pratim.
Tražim.
Ucrtavam sjecište,
gdje susrele su se misli dvije
izgubljene.
Lutale bespućem
obezglavljene,
gole.
Sad oplođene
leže mirne,
zadovoljne,
ispunjene.
Ne uspijevam odgonetnut im položaj,
misli otišle
u nepovrat.
...
|
