ponedjeljak, 01.10.2007.
Baal Reginon II
Enoh.
Čuo je to ime negdje. Nije bio siguran gdje niti kada, ali šesto i pol čulo mu je govorilo da je u nekom trenutku, u nekom kutku Postojanja, čuo to ime. U tom trenutku nije smatrao bitnim pratiti, inače bi se sada prisjećao u detalje gdje se to dogodilo, što je točno rečeno i koliko je samoglasnika govornik iskoristio. Had se zaista zna poigrati sa čovjekom.
Konj mu je poslušno i mirno hodao kroz valove kiše koje su ih oplakivale. Jahač, stoički gledajući vodopad koji se kotrljao niz njegov šešir, time mu na trenutke onemogućavajući jasan pogled na put, je bio jednako indiferentan prema kiši. Ako zaista nije vidio kuda ide, lice mu to nije nimalo odavalo – ponašao se kao da ga vodi neki unutarnji kompas, kao da on i sile koje vladaju Postojanjem imaju poseban dogovor, tako da njega trenutno uopće ne brine činjenica da ne vidi prst pred nosom jer je jasno da će stići tamo kramo treba doći. A znao je kuda ide.
Enoh je ležao skriven u ovom neimenovanom, nepoznatom i nezanimljivom svijetu, skriven od bogova i ljudi. Brošura je bila jako pristojna što se tiče objašnjavanja putnih detalja, ali problem je i dalje ležao u činjenici da će put do Enoha potrajati.
Nekom čudnom, nejasnom logikom, birtija u koju je stranac ušao je bila najbliža birtija njegovom cilju. Nije previše razmišljao o tome, jer mu je tako ionako bilo jasno da se tu nije radilo samo o njegovoj potrazi, već i o potrebi viših, pasivnih sila da njegova potraga uspije. Vodila ga je sama Potreba, tako da tu nije bilo problema.
Enoh je, dakle, ležao negdje na kraju puta, kroz koji ga je vodio vlastiti unutarnji monolog.
Put, kakvi putevi već jesu, je bio dug i dosadan. Scenografija se mijenjala, ali putnik je i dalje ostajao jednako nezainteresiran prirodnim ljepotama i krajevima kojima je prolazio.
Čekao je u zasjedi od ranoga jutra.
Čekao je tako svakog jutra, jer je razbojništvo, iako potencijalno unosan biznis, posao kojem se morate u potpunosti posvetiti ako želite ikakav profit.
Ono što vam nitko u brošurama ne veli jest da plan rada nije toliko jednostavan i pravocrtan kako bi se čovjeku činilo na prvi pogled.
Cijeli Kalebov plan, kad je krenuo s ovim biznisom, se mogao svesti na tri riječi: nešto, nešto, profit. To su ujedno bila temeljna tri koraka do uspjeha i od njih se očekivalo da budu savršeno pristojni i sami se ispune.
Ne bi vjerovali kako često to nije slučaj.
"Stoj!"
Nije stajao. Konj je i dalje nastavljao nezainteresirano ići u istom smjeru, a jahač nije niti dao do znanja da je primijetio razbojnika. Istina, razbojnik je sa zakašnjenjem primijetio konja i jahača, ali samo zato jer je zamišljeno proučavao jedan cvijet kraj puta, introspektivno se hrvajući sa vlastitom motivacijom i prolaznošću.
Dakle, iako je jahačevo ignoriranje bilo djelomično opravdano pravom na durenje, Kaleb je bio uvjerenja da bi barem nakon trećeg povika osoba trebala pristojno stati i čekati da bude opljačkana.
"Hej, vi! Pričekajte malo!"
Potrčao je za konjem, mašući svojom praćkom.
Naravno da je imao praćku – razbojništvo je opasan posao, kako zbog divljih zvijeri koje lutaju rijetko putovanim putevima, tako i zbog drugih razbojnika koji putuju tim istim rijetko putovanim putevima tražeći trgovce, koji rijetko putuju tim putevima. Poštenje među lopovima je fraza koja je izmamila mnoge grohotne smjehove, osobito među lopovima.
"Oprostite! Bi li mogli prokleto stati, molim?"
Jahač je i dalje mrko gledao ispred sebe. Uzalud Kalebovo deranje kad je bio tako profesionalno ignoriran.
Netko se derao.
Nije bio siguran tko je to – najvjerojatnije onaj prosjak koji je sa praćkom sjedio u grmlju promatrajući zamišljeno tlo. Najvjerojatnije.
Također je bilo sasvim vjerojatno da je taj prosjak zapravo krvoločan razbojnik, spreman ubiti vlastitu majku za njene papuče. Razbojnik koji je gladan i odlučan čekao satima u grmlju da netko prođe, pa da ga može ubiti i uzeti mu sve vrijedno s njegovog mrtvog tijela.
Ako je tako, pomisli jahač, pustit ću ga da umire u mukama nasred puta. Možda ga netko nađe i dovrši krug.
"Nije da bih htio smetati," objasni Kaleb kad je konačno dostigao jahača na vrancu, "ali ovo je pljačka."
Probudio se par sati kasnije, nekoliko stotinjak metara dalje. Prva stvar koju je otkrio jest da je visio naopačke s drveta, noge zavezana za čvrstu granu. Nestanak praćke i preuređenost unutrašnjih organa su mu do glave došli tek naknadno.
Jahač je sjedio naslonjen na obližnje drvo ispred vatre koju je očito zapalio. Njegov konj je čuvao stražu par metara od njih razmišljajući o plivanju. Naime, dugo nije bio na godišnjem, a konjima kakav je on tu i tamo treba malo odmora.
Nije da se bunio. Za sad je sve bilo u granicama normale i nije postojala potreba da se prijavi prekovremeno, ali sva ova kiša ga je podsjetila na mora svijeta kojeg su jednom posjetili. Mora to spomenuti kolegi, pomisli. To su bila prokleto dobra mora.
Kiša je i dalje neumorno padala. Stranac, sa svojom čudnom kapom, nije previše prigovarao.
"Je li ovo pljačka?" upita uplašeno.
Odgovor, kao takav, nije dobio. Konj je samo nejasno zaržao, sugerirajući tonom da se upravo podsmjehuje.
U nedostatku konstruktivnijeg plana rada, Kaleb odluči nastaviti visjeti s drva. Bio je živ, što je valjda dobro, i ništa mu nije oduzeto (osim praćke). S druge strane, osim praćke, ništa mu drugo niti nije moglo biti oduzeto budući da su mu džepovi siromašniji od vokabulara.
"Znaš li put do Enoha?" stranac upita, njegov glas gladak kao brada higijenski uskraćenog pustinjaka.
Pitanje je došlo kao grom iz vedra neba, ne samo zbog teksture glasa već i zbog tišine koja je do tog trenutka postala skoro pa opipljiva. Sada, iznenada, je stranac tražio odgovor na sasvim normalno pitanje. Skoro kao da je pitao koliko je sati.
"Znam li put do Enoha?" ponovi Kaleb pitanje, polagano se boreći sa krvlju koja mu je nepristojnom silinom pokušavala silovati mozak i natjerati ga da se onesvijesti. "Znam li put do Enoha?"
Razmislio je o tome. Zapravo i nije znao, ali koliko je pametno to reći ovom zanimljivom gospodinu koji mu može slomiti kralježnicu ako ga ljuto pogleda? Laganje se u ovom slučaju javljalo kao najbolja, najljepša i najisplativija opcija.
"Da li ja znam put do Enoha? Ja sam popločao put do Enoha!" usklikne samouvjereno. "Imam Enoh u malom prstu."
Iz nekog razloga mu se to i nije činila kao tako velika laž. Mala, bijela laž? Simpatično iskrivljenje istine? Vrckava šala? Pa da, to nije tako velika laž.
"Zaista?" zainteresirano promrmlja stranac. "Koliko je grad udaljen odavde?"
Kaleb mljacne zamišljeno jezikom te se onesvijesti na trenutak. Kad je došao k sebi, zaključio je da mora ovo brzo riješiti, jer je krv koja se uselila u njegovu glavu polagano odnosila pobjedu.
"Ah, što je prostor?" upita neodređeno ulazeći i izlazeći iz budnog stanja. "Svi smo mi točke na licu velikog… cvijeta…"
Stranac zbunjeno pogleda svog konja, koji slegne nosnicama.
"Oče!" usklikne Kaleb. "Nisam ja… nisam ja Enoh. Ja sam cvijet, malen i… i gadan."
Stranac se digne s poda, pristupi zarobljeniku i odlučno ga pljusne.
"Aaa!" promrmlja Kaleb. "Neodređenost prostora… vremena… autor zna… Ah! Ti! Vi! Ovaj, da. Biste li me mogli skinuti odavde?"
Kimnuvši, stranac presječe konopac kojim je neefikasni razbojnik bio zavezan. Dakako, to je učinio bez ikakvog upozorenja, tako da se slijedeći trenutak nesretnik taktički razbio na mokrom, blatnjavom tlu. Da je znao što je slapstick, Kalebu… najvjerojatnije ne bi bilo ništa lakše, ali barem bi znao kako nazvati to što mu se upravo dogodilo.
Kako mu se krv polagano vratila natrag u južne predjele, gdje bi joj bilo bolje da i ostane, njegov slapstickom ošamućen um je došao k sebi. Nije da mu je to nešto posebno pomagalo u razmišljanju, ali barem nije pretjerano škodilo.
"Dakle…" započne. "Enoh, ha?"
Providnost je vodila svaki njegov pokret. Navodno je imala dosta dobru perspektivu jer je vidjela sve i znala još više, osobito u trenucima kada nikome ništa nije bilo jasno.
Ovo je bila jedna od tih situacija.
Kaleb to nije, dakako, znao. Stranac, dok je zamišljeno sedlao svog konja, je toga itekako bio svjestan.
Ponekad je imao nagle promijene raspoloženja. Nije prelazio iz smijeha u plač niti bilo što tako nemuževno, već je ponekad umjesto da ubije nitkova koji smrt zaslužuje, tog istog nitkova poštedio i vratio na pravi životni put. Ili samo poštedio i pustio da nitkov sam shvati u čemu je griješio cijeli život. Ili da umre u neznanju i izgubi dušu. Ili nešto takvo – točno što je određivala Providnost, vodeći njegovu ruku na neki sasvim nejasan, ali svrhovit način.
Kao sada.
__________________________________________________________________________________
Oke! Oke. Time to continue pwning this baby. Čak ću krenuti prerađivati i dotjerivati Astronomy Domine.
Ako Krušvar može, hell... mogu i ja.
- 12:55 -
