utorak, 26.12.2006.
Kako do bora, drugi put
|
Nekako ove priče o borovima već postaju tradicija. Nekadašnju žurbu kupovine bora zamijenila je spokojnost i saznanje da cemo lagano otici u rasadnik odabrati i veselo vratiti kući. Ove godine smo se K. i ja puno bolje pripremili. Kako je prošle godine još danima usisavao auto od iglica i zemlje ove godine smo nabavili velike vreće u koje smo odlučili potrpati borove. Iako tehničari i puni znanja da nam navigacija nije prošli put baš bila sjajna, odlučni smo ujutro krenuli bez da smo provjerili kuda treba ići. Odlučili smo to učiniti po sjećanju i onoj Marinkovićevoj "pitaj seljaka". Uz pokoje krivo skretanje i dosta pomoći voljnih mještana, lako smo pronašli put. Zapravo čak se i nismo, onako muški, previše oslanjali na snalažljivost, nego gdje smo god našli nekog naizgled pouzdanog pitali smo ga za put. I. bi bila ponosna na me da je bila s nama. Dolazak u rasadnik i razočaranje. Izgledao je opustošeno, većina borova posjećena ili izvađena. Ulazimo u zgradu pitamo za borove, žena nam kaže da se samo odaberemo koji hoćemo, no da eto ih nije ostalo puno jer su prošli tjedan iz Caritasa uzeli većinu. Za razliku od prošle godine, nažalost nije bilo hladno već smo lagano gacali po zemlji razgledavajući borove. Srećom smo se već iskusno obukli. U meni je naravno proradio i spomen na vojničke dane i blato oranica i šumaraka oko Koprivnice na temeljnoj obuci. Lagano gacajući našli smo par obećavajućih primjeraka, no nažalost imali su neke upozoravajuće trakice na sebi. Naši strahovi su se ostvarili, bili su rezervirani. Već smo razmišljali o tome da malo trakice zamijenimo i stavimo ih na neke druge borove, ali ne bi se dobro osjećali s time. Na kraju sam se teška srca odlučio za jedan odrezani. Šef mi je par dana ranije rekao da što se tiče šumara time se ne čini ekocid jer su ti borovi isključivo i namijenjeni za božična drvca. K. je dopao jedini kvalitetni sa zemljom koji je ostao. No tu počinje zaplet. Nisam vjerovao kada je četvero radnika Hrv. šuma krenulo da izvadi taj borić. Prije svega nije im se svidjela ideja o vađanju, oni bi ga ipak rađe ispilili. Čuo sam da bebe vole samo svoju dudu, da vojnik ima omiljenu pušku, da tenisači imaju svoj poseban reket, no prvi put sam čuo da neko ne može iskopati bor, jer eto nema svoju "štihaču"? Tu su već krenule filozofske rasprave, bacala se upaljena motorka na pod i ljutito odlazilo. Nekako na kraju najsmireniji je uspio iskopati taj bor. Još smo mi imali namjeru da nam ga provuku u mrežu, no na njihovim licima vidjelo se da bi im to bio prevelik stres za taj dan, tako da smo ipak odustali od toga i ubacili bor u auto i krenuli put zg. Ovaj put nismo odlučili tražiti kratice da izbjegnemo gužve, nego smo ravno išli do prve ceste koja direktno vodi u grad. Ovaj put sve je trajalo jako kratko. Borovo smo odbacili kući, presvukli se, očistili cipele i krenuli na posao. I kada sam već pomislio da je to kraj ovogodišnje priče s borom, uslijedila je njegova instalacija na Badnjak. Kako nisam imao baš neko naročito postolje i alata, a nije mi se dalo žicati sjekiru po zgradi, to je potrajalo. Najgore je bilo to, da koliko sam ga god šarafio i namiještao, bor je stalno padao. I. je bila na rubu, već su pale i kritike tipa da se sve radi u zadnji čas i kako je vidjela par sati prije susjeda na 3. katu kako je već sredio bor. No ipak s malo razmišljanja sam našao spasonosnu formulu, rješio nepotrebnu nervozu i obranio čast glave obitelji. Što će biti slijedeće godine? Nažalost u našem dragom rasadniku će početi saditi jasene i hrastove jer su isplativiji, no otkrili su nam da ima rasadnik i na drugom kraju grada koji će i dalje uzgajati borove. Čak smo dobili i par novo zainteresiranih za ovu avanturu. Imam osjećaj da ćemo za koju godinu organizirati i cijelu karavanu. Ono što mi je u cijeloj priči najdraže je to da taj dan radim nešto drugo, jutro nabave borova ne teče kao svako drugo jutro i tog jutra se obično s veseljem sjećam. Nažalost, shvatim da previše jutara potrošim da budem efikasan, "getting things done", a nažalost malo radim toga što me veseli. Zbog toga ću sigurno i slijedece godine ići po bor u rasadnik. |
