Inače ne bih pisala ovaj post..ali posvećujem ga jednoj jako dragoj osobi,koja me nevjerojatno promjenila. Koja je promjenila moj pogled na svijet,i mišljenje o životu. Koja mi je pokazala sreću i pozitivne strane svega što je do tada za mene bilo negativno. Osoba s kojom sam prošla u zadnja dva mjeseca i dobro i loše. Osoba koja je za mene bila sve. Osoba koju sam u nekim trenucima voljela,a u drugima osjećala prema njoj mržnju. Ali tek sada znam da tu nije bilo niti jednog drugog osjećaja osim ljubavi,i da će ta osoba uvijek biti u mom srcu. Imali smo sve,a sada nažalost više ništa osim lijepih uspomena i osjećaja. Neću ga zaboraviti i uvijek će mi sve značiti. Ali sada je gotovo. Ne znam jesam li tužna ili sretna,ali napokon po prvi puta osjećam da mi nije žao što sam dopustila razumu da pobjedi,jer je to ipak najbolje. Koliko god nam bilo lijepo ja više nisam mogla prolaziti i trpjeti neke stvari iznova i iznova. I koliko god će mi nedostajati svaku večer kad legnem znajući da ga više nema kraj mene,i probudim se znajući da taj dan neću provesti s njim,ipak je završilo kako je trebalo. Došao je kraj. I bolje da je. Stvari više nikada neće biti iste,ali bar znam da sam ga jednom imala,i da sam pokušala,bar znam to,jer da ne znam grizla bi se do kraja života. I drago mi je da sam saznala. I ovu pjesmu posvećujem toj osobi i sebi,našem odnosu i nama,jer je to jedina pjesma koju smo djelili i koja nas je najbolje mogla opisati. Druga dva pisma će doći u druga dva posta. Drago mi je da vam se prvo svidjelo i da vas je nasmijalo. Ispričavam se što sam prekinula taj niz pisma ali morala sam izbacit osjećaje. Nekome ih reći. Hvala na komentarima.