Nisam baš neki jaki navijač, jer volim gledati dobar nogomet.
Kojeg nisam jučer očekivao.
I tako se dogodilo da se nađem s društvom u jednom bircu, gdje me zatekla neviđena gužva. Taman sam stigao otpiti prvi gutljaj bezalkoholnog Erdingera, kad zuk eto udarca glavom i 1:0 za Hrvatsku. Mila majko, nastade općenarodno veselje. I najglasnije su se veselili ljudi koji su pričali na engleskom.
Eh, sad, malo mi je bilo čudno, ali sam već ranije čuo da postoje nekakvi Škoti, Irci i ini koji pripadaju na Otok, a nisu Englezi.
Pa mi se čovjek do mene iznenada i predstavi, onako spontano: "Hi, I'm Orin. And over there is my wife, Hana." Aha, OK, predstavim se ja njima, pa i cijeloj njihovoj ekipi. Kojih je bilo valjda petnaestak.
Pa je nakon legendarnog golmanskog udarca nogom po zraku nastala ponovno sveopća veselica. 2:0...
E da bi na rastanku konačno saznali da su Orin i njegova ekipa Ameri iz Wisconsin-a.
I da će i dalje navijati za Hrvatsku.
Uglavno, za divno čudo, bio sam zadovoljan igrom naših. I bilo mi je krivo što im nismo nabili još koji gol. Bilo je prilika... A Bilić je pokazao da zna znanje, i da u igračima koje je odabrao ima potencijala.
Očekujemo brz uspon Eduarda na europskim ljestvicama traženih igrača...
|