Sehnsucht/Herzeleid

" Zauvijek Odlazeći "

Ležali smo na podu. Sami. Toliko dugo sami. Bili smo tamo tako dugo... zaboravio sam sve. Gdje sam, tko sam, zaboravio sam tko je ona, kako se zove, zašto je ona tu. Ali bilo mi je drago. Bilo mi je drago što je tu pokraj mene. Njen miris me omamljivao, prelijepi miris kojeg nikada neću zaboraviti.

Gledao sam. Gledao sam ju. Nije mi uzvraćala pogled. Zurila je u prazno, probadajući zid svojim predivnim očima, razmišljajući o praznini i daljini...

Smogao sam snage. Skinuo sam pogled s nje samo na trenutak. Pogledao sam van. Kroz prozor. Oblaci. Umorni, izmučeni oblaci, polako se krećući preko neba. Gledao sam ih. Tako nježni, tako puni osjećaja, tako... daleko od mene. Nisam ih više mogao gledati. Koliko god utočište za moje osjećaje oni bili, morao sam svrnuti pogled natrag na nju.

Ona me je gledala. I shvatio sam. Nije bilo razlike. Oblaci. Njen pogled. U njenim se očima vidjela čista, neoskvrnuta, nježna ljubav. Njeno lice je zračilo emocijama, I svijetovi su se rušili dok smo gledali jedno drugo, zagrljeni, iznutra krvareći, izvana voleći. Gledali smo se beskonačno. Nijedna riječ, nijedan glas, nijedno pismo, nijedna pjesma nebi mogla dočarati što smo osjećali. Taj osjećaj apsolutnog zajedništva, ta utopija nježnosti i blaženstva... taj osjećaj dobra, mirnoga i lijepoga...

Kapala je. Krv. Njeno zapešće, tako grimizno u tom plesu crvene boje, je blago drhtalo. Moje usne, ne govorivši išta, su blago sipale krv po mojoj bradi i obrazima. Krvarili smo. Zajedno. Po posljednji put. Jer smo tako odabrali. Osluškivao sam. Netko je lupao. U daljini. Ili samo ludim. Blago sam zatresao sa ono malo masne kose što sam imao i pogledao nju. I ona je mene gledala kroz isto ludilo i bol. I znali smo. Oboje. Oboje smo znali što smo htjeli. Zadnji put... prije kraja. Osjetiti još jedanput. Još jedan put znati kako je to imati život u sebi... biti sjedinjeni u vrhuncu... u vrhuncu naše umiruće ljubavi... zadnji put

I prošlo je... ljepše nego ikada... kroz ludilo i polusvijest smo pokazali jedno drugome koliko se volimo... zapečativši ove osjećaje... ovaj svijet što smo stvorili u ovoj sobi... u ovih posljednjih par sati...

Zakašljala se kad je pokušala nešto reći

I tada je prošaptala:" Nađi me kada pređeš na drugu stranu" Pogledala me je, takvim pogledom da su svijetovi u meni umirali, vrišteći od bola, panike i bespomoćnosti. Prislonila je svoje usne na moje, i glava joj je klonula na moja prsa.

Ja sam prozborio, više za sebe, nego za išta, u svome ludilu posljednjeg daha: " Pronaći ću te... nikada te neću izgubiti''

Obujmio sam njeno beživotno tijelo rukama, i osjetio kako me stvarnost napušta...
Utonuo sam u crni, posljednji san...
Moja je glava klonula na njenu...

I otišli smo zagrljeni u vječnost