DRUNK ON SHADOWS
Ok… slijedi još jedan crni post…
-… upotrijebiti ću i tuđe misli da napišen ovaj post… i neke svoje, davno napisane, u tzv. dnevniku koji sa prošle godine pisala na kompu ili nečemu što su trebali biti postovi, ali ih nisam imala snage objaviti… ovaj post nemojte čitati površno jer nećete ništa razumjeti pa zato ako ne namjeravate pročitati sve, bolje lijepo odmah otiđite… odmah…
…fuck, kako uopće započeti ovaj kaotični post… o ne znam ni sama čemu, valjda traženju same sebe… ova naslovna pjesma kao da je o meni pisana…
like nowhere i belong, away from your gods that heal all wounds and light this endless dark…
-Prečesto reagiram afektivno i sve preemotivno doživljavam i čini mi se da svi moji pokušaji da se promijenim jednostavno propadnu prije nego i započnu…
01.01.2007.
˝iman takav osjećaj da san samo promatrač u vlastitom životu, da sidin sa strane i gledan šta će se dogoditi, i ne događa se ništa… ama baš ništa, da san i tila gore mogla dobiti nisan… a ja neman volje ni snage ni želje digniti se i pokušati isponova… bilo šta… išta… samo ležim na dnu i čekam kad će mi neko pomoći, uviditi, spasiti me… ali niko ne vidi, ne primjećuje… ne zna…
Jednostavno se više ne želin boriti. Odustala san od sebe same, iman vjere u sve, samo u sebe ne – znan da san kukavica i da bižin od svega… ali nije me briga… samo želin ovo skončati…˝
Utorak, 20. 06. 2006.
Skinuto s jednoga bloga i zalijepljeno u dnevnik, ali izriče sve šta ja osjećam…
˝Ne želim više imati ove osjećaje krivnje i žalosti, jer sve što napravim je pogreška…isto kao i činjenica da živim…
Ponekad legnem na svoj krevet pustim neke tužne pjesme i razmišljam…satima…Svaki put si premotam cijeli dan po glavi…Baš u takvim trenutcima primijetim neke sitnice koje me razočaraju…
Nemate pojma kakav je to osjećaj…Počneš tražiti greške u sebi…Nađeš ih puno…i one te natjeraju na nešto što si baš prošle noći sanjao…Polako dok svi spavaju ustaneš i odeš u kupaonu i pogledaš u ogledalo i mrziš ono što u njemu vidiš…Šta ćeš drugo nego si umišljat da je sve uredu…BUT PRETENDING FUCKIN` HURTS!˝
˝...ovo san i ja radila... još uvik radin... jadno, šta nije... ja-nesavršeno derište koje ničemu i nikomu ne služi, zašto uopće postojim? Da je znati! Da je bar imati neku, bilo kakvu smislenu svrhu, a ne ova razočarenja…˝
-Ljudi o meni stvore najrazličitije dojmove. Svatko vidi samo jednu moju stranu, ekipa iz razreda i škole prijatelji onu sretnu, ukućani mi kažu da san ˝mrgud˝ jer se doma baš i ne smijem i nekako sam živčana, vi vidite uglavnom onu sjebanu, a najgoru ne želim ni sama viditi… nekako sam neprestano na iglama, ne mogu se opustiti, iman one nervozne pokrete ko' ovisnici, ali neznan ni sama zašto, vrtin se u nekom prokletom krugu. Već sada uviđam da moj život nema smisla i da me ne čeka svijetla budućnost jer nikamo ne pripadam, svi su toliko bezosjećajni dok je, naprotiv, moja osjećajnost hipertrofirana...
29.12.2006
˝YOUR CRIES ARE ALL IN VAIN!!!!!!!!!!!!!
… inače iman užasno visok prag tolerancije fizičke boli, gotovo mazohistički, ali emotivno nikakav, otvorena san prema ljudima, ali pritom i previše otvorena za povrede koje stižu sa svih strana, gluposti me povride… svit je minsko polje… ali te gluposti na površinu izvuku sve stare rane, svaka stara rana se opet otvori… i tako svaki put… svaki… brinem se zbog svega, osim zbog stvar koje bi me tribale zabrinjavati… i svaki put kad me neko povridi sve odjednom izbije na površinu, poput pljuska stotina tisuća kišnih kapi koje neumoljivo padaju na mene i svaka od njih nosi u sebi sjećanje na postupak kojim sam povridila druge ili na to kako su drugi povridili mene… kiša pada, pada, pada, a ja se nemam di sakriti… sve dok se ne utopim u sebi samoj… dok se ne ugušim u vlastitim suzama…˝
-često plačen, prečesto, skoro svaki dan. A zbog čega? Svega. Povridim nekoga, neko mene povridi, shvatim da mi je do određenih osoba puno više stalo nego njima do mene(pogotovo nekim mojim prijateljima), zbog nesposobnosti da učinim išta, išta išta išta dobro, išta pozitivno. Znaš, kad ti nekoliko starijih bliskih osoba kaže da nisi sposoban za život tako preosjećajan, a ti sam neznaš šta učiniti sa sobom, niti kud kreniti da napraviš nešto dobro. Kad imaš osjećaj da nikome ništa ne značiš, a opet imaš dužnost živiti baš zbog tih osoba… razum ti govori da nije tako, ali kad san ja uopće slušala racio?
…više neznam, gubim se sama u sebi… ma sjebala san se… i sama sam kriva za sve… to dobro znan… često mi se stvari oko kojih se iznerviram posli čine beznačajne gluposti, ali u tom trenutku nisu tako izgledale... ma glup post, kojeg ću vjerojatno za uru vrimena smatrati pretjeranim i smiješnim... ali takva san... stupid...
pjesmica napisana 05. 06. 2006.
ZAPALJENO SRCE
Ležim sklupčana na podu mračne sobe
Kroz prozor prodire tračak svjetlosti ulične lampe
Obasjava moje blijedo lice koje se grči u bolovima
Dok mi obrazima polako i neumoljivo teku dvije crne rijeke razmazane šminke
Slijevajući se iz natečenih crvenih očiju prema grudima u kojima još uvijek kuca zapaljeno srce
Ali ne još zadugo…
Lokva krvi koja teče iz mojih vena se širi…
Mrtvačku tišinu prekidam jedva čujnim jecajima
Polako prinosim zapešće ustima i polusvijesna pohlepno sišem tamnu tekućinu
Vlastitu krv
Ima tako metalan okus koji razdire moju utrobu, ali uživam u tome
Uživam u boli koju si nanosim
Ona je samo blijed privid one koja para moju dušu,
Tako slabu, rastrgnutu ljubavlju, rastrgnutu mržnjom i tupom boli na koju sam već toliko navikla
Duša mi se kida pri svakoj pomisli na ovi bijedni život kojeg pomalo napuštam
I opet proklinjem ovaj svijet ispunjen zaleđenim srcima
među kojima se plam u mom srcu samo još više rasplamsao
i zapalio me
gorim…
polako gubim svijest
ležim u tamnoj lokvi vlastite krvi, u svom grobu
u ruci još uvijek držim žilet i stišćem ga kao posljednju utjehu
jednosmjernu kartu prema paklu
još krvi se slijeva dlanovima i kapa na moj grob
svi osjećaji postaju tako intenzivni
gorim u plamenu vlastite duše ispunjene srećom, boli, tugom i nadasve ljubavlju
ali ne žalim ni za čim...
shvaćam što sam učinila:
-svijetu uslugu
-sebi uslugu
...i nije mi žao
gorim u plamenu sjajnijem nego ikad prije... tama se pretvara u svjetlost...
nema više boli – samo sreća
netko mi iz svjetlosti pruža ruku
prihvaćam je bez imalo straha
moja agonija je završena
zauvijek
napokon sam slobodna…
…slobodna…
…slobodna…
24.03.2007. | 20:49 | 8 Komentara | Printaj | * |
