THE UNNAMED FEELING
Odlučila san prvi osobni post pisati književno, freaky, ali iskreno… pa… ispravite me…
Znam da je post predug ali stvarno vas molim da ako ćete čitati da barem ovoga pročitate cijeloga ili niti ne započinjite, jer se samo tako može u potpunosti razumjeti, napisan je prije nekoliko dana, tijekom jedne pomalo depresivne večeri…
… u zadnje vrijeme imam konstantan osjećaj tjeskobe… valjda je to tjeskoba… zapravo ne znam kako to opisati… taj osjećaj… neki nemir unutar mene… autodestruktivni glasić moje duše neumornim šaptom stvara melodiju koja me pomalo ispunjava… ne da mi mira… skuplja se u prsima i tjera me da vrištim, svako potiskivanje samo stvara još veći pritisak… čini mi se kao da se stvara bezrazložno i da dolazi od nikud, ali nemojmo se zavaravati-sve ima uzrok, pa vjerojatno i to… taj… osjećaj… s vremena na vrijeme utihne i kad se ponadam da je zamro vrati se samo da me razuvjeri, pritaji se dok ga sitnica ne potakne i povuče na površinu… više uopće ne mogu potpuno i svakim djelićem svoga bića biti iskreno sretna bez da me nešto unutra ne tjera da sumnjam u tu sreću, čini mi se tako lažna, zapravo se ne mogu sjetiti kad sam zadnji put cijeli dan bila sretna, bezbrižnost neću niti spominjati, kako žudim za tim osjećajem koji mi se sad čini tako dalek… ne mogu zaspati do 2, ne mogu učiti niti najmanje, niti 5 minuta, toliko san prokleto dekoncentrirana da je to nevjerojatno… ali opet, nikada ne mogu isprazniti misli, smetnuti sve brige s uma…ma uopće nema smisla ikoga zamarati time kad ništa neće popuniti ovu šupljinu unutar mene… nikakva ljubav, jer smatram da mene, tj. ovo unutar mene nitko ne može voljeti jer kako će drugi kad ne mogu ja sama!?!? …mrziti ne znam, i sumnjam da ću ikad znati, nisam takva osoba, takvo stvorenje… grrrrrr, evo sam čak uspjela raskrvariti nos, fuck, prokleta kapilara je po stoti put pukla, neki se režu, a ja sam stalno prehlađena pa mi pukne kapilara i ako se ne potrudim zaustaviti izgubim dosta krvi, ali nije me niti briga jer sam s vremenom otkada je nemir u meni počeo rast naučila na zavoljeti taj osjećaj koji se javlja poslije svega, kapci otežaju, cijelo tijelo, obuzme me sasvim drukčiji osjećaj, kao da to nisam ja, na mene se spusti neki slatki umor, čak i smirenost, nemir otiđe jer više nemam snage, moja podsvijest više nema snage boriti se protiv sreće… naravno, nikada to nije bilo stvarno ozbiljno, osim jednom kad sam bila prestravila najbolju prijateljicu. Bila je škola popodne, a meni je taj dan 4-5 puta išla krv i nisam činila ništa da je zaustavim, jednostavno me nije bilo briga, sve do tog četvrtog (ili petog) puta na kolodvoru kad je ona otišla sa mnom da se ne bi slučajno srušila (a bila san blizu, jedva sam hodala). Ne sjećam se kada sam izgubila više krvi nego tog puta, trajalo je oko pola sata, bilo je stvarno previše, čak i za moje pojmove… i onda sam, vidjevši užas i brigu za mene u njezinim očima shvatila da nemam pravo nikome priređivati takve drame, niti biti tako sebična, jer koliko god da sam bila nepromišljena, shvatila sam da je moj život povezan sa tuđim životima, s životima predivnih osoba koje nisu zaslužile ispaštati zbog toga, zbog mojih gluposti… to se dogodilo 20.12., dan poslije mog rođendana… otada sam promijenila gledište na život i smrt, ne na bolje, i ne pozitivnije, ali sam čvrsto odlučila nikad ne pokušati ništa što bi moglo dovesti do krajnosti jer nitko nema pravo na nešto tako sebično, bez obzira koliko se to u pojedinim trenutcima činilo primamljivo… nitko nema pravo prekinuvši vlastito postojanje, uništiti tuđe…
nakon (polu)pismenih filozofiranja slijedi nepismeni dio posta (još filozofiranja napisanih prije objave)
dva dana posli pisanja ovoga posta san bila ok, toliko je potrajalo ˝stanje˝, moglo bi se reći... ali danas sam baš lipo zajebala... noktima san izgrebala livu ruku, nice nema šta... jednostavno mi je prikipilo, bilo mi je dosta svega... a jbg kad jednostavno ne vidn višeg smisla u svemu ovome... takozvanom životu...
BIG
BLOODY
KISSSSSSSSSS
27.01.2007. | 21:42 | 7 Komentara | Printaj | * |
