|
Finally.
Znam da je post kratak, ali ovo je samo uvod.
Budite iskreni u komentarima. Kritizirajte me i upozorite na pogreške. Nadam se da ću tijekom vremena popraviti svoje pisanje.
Pišem u prvom licu jer mi je tako najlakše.
Nora.
boomp3.com
Lebdjela sam nošena strujom toplog zraka. Osjećala sam se poput laganog pera koje leprša na vjetru. Pratila sam zvuk tihe opuštajuće melodije u pozadini. Prsti su mi tapkali po parketu koji je pucketao pod mojim nogama. Zvuk se odbijao od bijelih zidova poluprazne dvorane. Zrake kasnog popodnevnog sunca plesale su po blistavom podu. To je bio moj trenutak. Radila sam nešto što volim. Trenutak u kojem mi se činilo da mogu sve. Trenutak u kojem mi se činilo da ostatak svijeta ne postoji. Obuzela me nekakva čudna toplina. Osjećala sam se poput zvijezde. Plesala sam. No, i tome je jednom morao doći kraj. Iako ja to nisam željela. A onda bi se morala vratiti u okrutnu stvarnost, stvarnost bez moje bujne mašte, stvarnost koja se zvala život. Jer moj je život zadnjih mjeseci bio sve, samo ne bajka. Živjela sam kao u nekoj kući od stakla, koja je bila toliko krhka da je samo jedan dodir može razbiti u tisuće komadića. I razbila se, prije punih 10 mjeseci, sjećam se bistro kao sada. To je bio taj dodir, dodir stvarnosti. Još jedan veliki, najkvalitetniji dio raspao se toga dana, tog jednog jedinog trenutka. Samo jednog. I više je nije bilo.
Flashback.
Napeto sam sjedila u kožnatom naslonjaču u čekaonici bolnice. U zraku se osjetio čudan miris, miris straha, miris kojeg sam uvijek mrzila. Znala sam da ne nosi ništa dobro.
Nisam imala snage zaplakati, ali htjela sam. U sebi sam nosila neopisiv osjećaj. Taj sam osjećaj već puno puta imala, i bio mi je dobro poznat, ali ga još uvijek nisam znala opisati. I bila sam sigurna da nikad ni neću.
Pramen plave kose pao mi je na čelo. Nebesko plave oči su mi se zatvarale, dok su ispod njih umorno padali modri podočnjaci. U meni nije bilo ni volje ni želje ni za čim.
Zašto se to baš njoj moralo desiti?, razmišljala sam u sebi. Ona, koja je uz mene kad mi je najpotrebnije. Jedna od rijetkih osoba koje me u potpunosti poznaju. A što sada? Sada mi je ostalo samo čekanje...i ništa drugo. Sve ostalo mi se činilo toliko nebitno.
-Nora.- čula sam neki umirujući glas.
-Gospođo Dewan.- izustila sam tiho, skoro pa nečujno. Potrčala sam prema njoj i čvrsto je zagrlila.
-Oprostite mi , molim vas.- šapnula sam.
Gospođa Dewan, Kaithlynina majka, je vesela i simpatična žena. Kad sam bila mala voljela bi odlaziti k Kaithlyn baš zbog nje, njezine topline i ljubavi kojom je zračila.
Uvijek je imala veliki osmijeh na licu. Činilo mi se da ga nikad ne skida. Riječ sreća oduvijek me asocirala na nju.
Pazila je na mene kao na vlastitu kćer. Iako sam ja kući imala svu majčinu ljubav i pažnju koja mi je potrebna uvijek sam na neki sebični način žudila za još malo ljubavi. Ali sada tu osobu nisam vidjela, nije bilo ni traga od nje. Vidjela sam osobu punu tuge, bez onog svog velikog, meni dragog osmijeha. Suze su joj nekontrolirano klizile niz obraze. Duga smeđa kosa padala joj je niz leđa svezana u rep.
Primila me za ruku i pogledala velikim okruglim kestenjastim očima.
-Nisi ti ništa kriva, nemoj se gristi. Kaithlyn to sigurno ne bi voljela...- jedva je izgovorila te riječi. Imala sam osjećaj da je htjela još nešto reći, ali nije imala ni trunke snage.
-Što joj je?- zagrizla sam usnicu,
-Je li joj dobro? Mogu li je vidjeti?- obasula sam je pitanjima, čekajući odgovor koji će mi dati trunkicu nade.
-Nora,- počela je jecati, a suza je bilo još više.
-Kaithlyn...je u komi, liječnici neznaju kad će se probuditi.- briznula je u plač.
Nepomično sam stajala. Sve što bi napravila u ovom trenutku činilo se krivim. Samo sam plakala. Tople kapljice su se kotrljale niz obraze. I tako neprestano. Onaj osjećaj je bio sve jači. Postao je velik poput najvećeg diva. Spustila sam se na pod i naslonila na hladni zid. U sebi sam samo ponavljala : Ja sam kriva...ja sam kriva.
Gospođa Dewan se spustila do mene i zagrlila me svojim toplim rukama.
Bespomoćno smo sjedile na podu popločanog bolničkog hodnika i promatrale velike bijele zidove.
A bol je iz trenutka u trenutak samo rasla. Onaj miris nije nestao, ali ono što je tada jedino nestalo bila je sreća.
End of flashback.
Sjela sam na na drvenu smeđu stolicu da se odmorim. Mišići su mi se počeli opuštati.. Zamišljeno sam gledala kroz veliki prozor na drugom kraju dvorane. Mogla sam čuti zvuk automobilskih truba s nedaleke ceste. Iza prozorskog stakla na povjetarcu su se lelujale ogoljele grane velikog hrasta.
Prošlo je šest mjeseci od mog dolaska na bostonsku plesnu akademiju. To je bilo ispunjenje svih mojih snova iz djetinjstva. Kao mala djevojčica o tome sam samo mogla maštati. Sad se mašta pretvorila u stvarnost. Onog dana kad sam pročitala pismo u kojem je pisalo da sam primljena bila sam najsretniji čovjek na svijetu. No, u tom trenutku tu sreću nisam imala s kim podijeliti. Jedino sama sa sobom. Kraj mene nije bilo moje prijateljice koja će biti sa mnom i zato je tu nešto najbitnije falilo. To nije bilo “ono” iz mojih snova.
|
