...DragonFly...

Traži se... Postoji li netko tko skuplja kamenje sa srca?

Katkad, onako samo katkad, voljela bih da sunčani dan razbije jedan strašni pljusak, onako najjači orkan, da se nebo izlije na ovaj mali moj grad i da rastjera sve ljude sa ulice…
Tada bih, onako kao nekad u snovima, izašla van, skinula cipele i hodala bosa cestama bez kraja…
I katkad, onako samo katkad, htjela bih da ta kiša ispere sve… Ulice, prljave kuteve, išarane klupe, iscrtane kredom dječje snove…

I katkad, htjela bih da ta kiša i sa mene ispere sve; svu prljavštinu tuđih prstiju, svu spretno sročenu ljutnju, svu bol i kamenje koje se nakupilo na srcu.. Da se lije niz mene i moje tijelo i sa sobom odnese u nepovrat sve što me boli tamo u predjelu između srca i stomaka, kako li god to mjesto zovu…

Katkad… čvrsto stisnem oči i poželim to svom snagom, baš kao malo glupavo dijete..

I katkad… kiša zaista padne..

Ali danas.. danas ne… danas je sunce odlučilo nekog drugog usrećiti…

29.09.2006. u 12:50 | 35 Komentara | Print | # | ^

Time after time..

Komadić vremena komadić je zlata.
Ali komadićem zlata ne možemo
kupiti komadić vremena..

12.09.2006.

Uhvatite li se kad da razmišljate kako je već prošla godina dana od nekog događaja, nekog važnog trenutka, rođendana ili nečeg sličnog..?
Da smo imali 365 dana da se s njima učini nešto, 365 mogućnosti, 365 buđenja i novih prilika...

Uhvatim se tako danas.. Onako, ništa posebno se prije godinu dana nije dogodilo, iskreno niti ne znam što sam radila na taj dan.. Ali nekako me pukne, znate onako, 365, nije to mala brojka..
A kad bi je pocela mnoziti i zbrajati vjerujem da bi mi se zavrtilo u glavi.

I tako sjedim danas i pokušavam se sabrati u glavi. 365 dana. Od koliko njih mogu reći da sam bila sretna? Da sam se probudila ujutro i odlučila jasno i odlučno napraviti nešto ludo, nešto što želim, da sam dopustila sebi prijeći sve granice svoga ja i svojih mogućnosti..
I odlučila brojati..

1.. 2.. 3.. 4...........

Onda sam zastala pa sam pokušala shvatiti kakvi događaji se zapravo smatraju ekskluzivnim, a koliko manje ekskluzivnim i što koji dan čini posebnim da uđe u tu izabranu zbirku.
Pa sam stavljala kriterije, smanjivala ih, povećavala...

Za koje događaje zapravo možemo reći da nam u 365 dana su bili nešto posebno, nešto za što možemo reći da smo zaista bili ispunjeni i onako istinski sretni?

Što nas zapravo zaista čini sretnima?

Jeli to samo dan kad pronađemo posao? Dan kad dobijemo neki novčani iznos? Dan kad se oženimo? A što je sa ostalih 362 dana..?

I pokušala sam po stoti put shvatiti zašto su ljudi generalno nesretni. Jeli to prokletstvo čovjeka? Jeli to prokletstvo ljudi da žive oko 300 dana u svojoj nesreći, živeći od dana do dana, ponekad samo čekajući da dan prođe, da legnu u krevet, pa da se ustanu rano, pa da dođe ta marenda, pa da dođe kraj posla, pa da naprave ručak, pa da operu suđe, da pogledaju tv, pa da legnu u krevet, pa da se ustanu rano, pa da dođe ta marenda, pa da dođe kraj posla, pa da naprave ručak, pa da operu suđe, da pogledaju tv, pa da legnu u krevet.....

I počinjem vjerovati da se sreća ne nalazi samo u velikim životnim događajima.
Ona je tu stalno.

Ujutro u ispijenoj šalici zelenog čaja ili kave.. Ako znamo dotaknuti usnama vrelinu i uživati u mirisu koji se širi prostorijom.. Ali smo zaboravili da je miris zapravo čudo..
U koracima koji odzvanjaju hladnim betonom.. U lišću koje se u svim bojama sakupilo u kutovima zidova, raspucalih i punih priča. Ali zaboravljamo da su boje koje vidimo zapravo čudo..
U osmjehu kojim pozdravljamo nekog neznanca i u trenutku u kojem utrčavamo u autobus.. Zvuk i slike koje nastaju pa blijede.. Kišne kapi na prozorima.. Vožnja biciklom u predvečje..
Hladnoća koju osjetim katkad izjutra.. I od koje znam da sam živa...
Oblaci u obliku slona, oblaci u obliku srca, oblaci kakve želimo vidjeti... Jednom me neko dijete na selu pitalo ima li u mom gradu oblaka u obliku lizalica..? Nisam mu znala reci, jer vjerujem da mnogi misle da gradovi nemaju uopće oblake...
Miris parfema nekoga koga volimo, nježni pogled i dodir.. Kad dotaknete nekoga koga volite, osjetite li trnce..? Onako, bezveze, ali dirajući drugo biće koje je isto čudo na ovom svijetu, osjetite li trnce?
Trnci... Trnci... Trnci....

I ležeći shvatim da izbacujem iz svojih 365 dana sve dane koji su imali neki veliki događaj po kojima inače pamtimo godinu.
O ne, ja nisam imala eventualno deset dana sreće. Ne nisam.
Imala sam ih barem 364 i pol dana samo toga uopće nisam ni bila svjesna. Čak i kad sam plakala. Pa i suze su čudo.

I možda zaista nije bitno što smo tako važno napravili u godini. Tih par dana kojima obilježavamo neku godinu.
Možda zaista nije bitno ako i nismo imali te dane.
Možda nije bitno raditi velike stvari.
Možda je bitno samo shvatiti da svaki trenutak može biti poseban ako ga poželimo učiniti takvim...

I još jedan dan prolazi........ I jesmo li u njemu bili ispunjeni ako nam se zaista ništa tako loše nije dogodilo? Zašto nismo, pored svih tih čuda? Pitam li se pitam.....
Prokletstvo čovjeka?
Ne... prokletstvo neizmjerne ljudske gluposti....

.........................................
*Netko tko me stalno podsjeća da čuda postoje... hvala srećo*

12.09.2006. u 23:16 | 55 Komentara | Print | # | ^

Moje ceste ne vode nikuda... Bez tebe..

Mrzila sam kolodvore nekad.
Oni trenuci prije nego netko uđe u vlak, brzi zagrljaj, stisak ruke i teška torba na ramenima..
Još gore ako je netko drugi odlazio. Stajati na stanici i gledati kako vlak odlazi i odnosi sa sobom miris nekog slatkog parfema koji još ostane sat dva na majici i zatim nestane sa prvim jačim vjetrom.

Da budem iskrena uvijek sam se plašila i onih kolodvora života.
Stajati sa ruksakom i gledati u stotine vlakova i odlučiti u koji ući. Kako znati ponekad jeli to baš naš vlak i da li je zaista to odredište kamo želimo otići?
Teško je znati da za sve odluke uvijek sami snosimo posljedice.
I da povratka ponekad nema.

Svi krenemo sa jedne stanice, mladi, buntovni i raspšimo se diljem svijeta. Ali smo svi zapravo putnici i isti nam je cilj – doći na odredište kojem težimo.
I zato nema krivog puta. Nema krivih odluka. Nikad ne smijemo žaliti za odlukama koje smo donijeli, samo za propuštenim prilikama.
Jer zapravo, prolazeći danas po tko zna kojim put pored kolodvora na putu za posao, shvatim.
Sve te odluke dovele su me do ovog trenutka. Možda katkad i nije sjajan i nisam sretna, ali i on će me dovesti do onog trenutka kojem težim. Jer glupo je razmišljati da ćemo uvijek biti nesretni i tužni. To je uvijek samo trenutno stanje koje se promijeni u trenutku, jednoj običnoj minuti, jednom danu.

A danas sam sretna.

I shvatih da svi kolodvori i vlakovi života su me doveli točno do ovog trenutka.

I zato volem sve kolodvore i prljave klupe. Volem i onaj ružni smrad riječkog busnog pristaništa. Volem i one trajekte u 7h ujutro dok se smrzavam zimi kad idem na službena putovanja.
Volem sve vlakove života u koje sam bez razmišljanja ušla…..
Možda odluke uvijek i nisu bile prave, možda sam često i požalila, ali ne bi ih mijenjala nizašto. Tko kaže zapravo da su bile krive? Ponekad i moraju biti da bi nas život odveo u nekom određenom smjeru…
Zbog njih danas sam ovdje, baš ovakva i ne bih se mijenjala ni zašto. Možda uvijek postoje stvari koje možemo promijeniti, poboljšati, ali danas sam tu, a za drugo baš me briga…..

Rekao mi je netko jednom kad sam uzbuđeno tek počinjala voziti i rekla kako se jako loše orijentiram u prostoru i kako se lako izgubim, pa se bojim što da napravim kad se pogubim katkad u nepoznatom gradu…:
Ako zalutaš sa ceste i shvatiš da nisi na putu na kojem si trebala biti…Čemu panika? Pa zar je bitno? Možda si našla novu prečicu. Ili novi skriveni dio grada za kojeg nisi niti znala da postoji… Uživaj u pogledu, a ne činjenici da ne znaš gdje si… Ionako ćeš sigurno brzo naići na neki putokaz, uvijek ih ima ako dobro pratiš cestu..

Kolodvor snova… Da, vjerujem da smo svi na kolodvoru snova. Toliko mogućnosti, toliko novih prilika…. I makar ne vidim kamo vlak vozi i ne znamo kamo će nas uvijek odvesti. I da, možda završimo u nekom nepoznatom kraju… No zar je bitno? Možda nađemo prečicu ili novi skriveni kutak svijeta…

Pa zar je bitno..?

Sve me je dovelo do ovog trenutka……A jesam li rekla da sam sretna…? Jako, jako sretna.....

04.09.2006. u 22:05 | 55 Komentara | Print | # | ^

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

...DragonFly...

Traži se... Postoji li netko tko skuplja kamenje sa srca?

Time after time..

Moje ceste ne vode nikuda... Bez tebe..

Naranče

Jeste li ikad..?

Prije svitanja