Extra- Intervju sa Andrijanom Budimir

Tošina cura govori za Exstru- "Nosim ga u sebi i tu će uvijek ostati!"

Koja je to glazba koja vam svira kad zazvoni mobitel? Ocekivala sam da cu cuti jednu od Tosinih pjesama.

- Nikako ne mogu slusati Tosine pjesme. Jako mi je tesko kad cujem koju od njih. Kad udem u kafic ili taksi, ako slucajno cujem njegovu pjesmu, trazim da je promijene. Jos uvijek nisam pogledala intervju s Vesnom Petrusevskom snimljen noc uoci njegova stradanja. Nemam snage da ga slusam niti gledam. Pjesma koja mi svira na mobitelu je "Un angelo", talijanskog pjevaca Gigija Finizija. To je bila Tosina omiljena pjesma.

U zadnja tri mjeseca puno se pisalo o vasem odnosu s Tosom. Koliko su vas povrijedile izjave pojedinaca kako vasa veza nije bila toliko ozbiljna koliko ste tvrdili u intervjuu za Extru samo dan nakon sprovoda?

- Nije me to puno pogodilo zato sto znam od koga su dolazile takve informacije. Iskreno, sve to uopce vise nije bitno. Bitno je ono sto ja znam. Sto ce se pisati po novinama sad kad vise njega nema, potpuno je svejedno. Nemam se kome opravdavati za bilo sta.

Kako je izgledalo jutro kad ste saznali da je Tose poginuo? Mozete li se sjetiti detalja?

- Nazvala me prijateljica Anzelika, koja me i upoznala s Tosom. Anzelika je davno radila kao novinarka, tako je i njega upoznala. Nju je pak zvala novinarka koja radi u Bruxellesu i koja joj je javila da se dogodila nesreca, ali da ne znaju sta se tacno dogodilo. Ustala sam iz kreveta i tad me nazvala moja najbolja prijateljica Maja Popovic, rukometasica koja je tada bila u Spanjolskoj. Rekla sam joj histericno na telefon: "Zasto me svi zovete, zasto me svi pitate za njega?" Zvala sam odmah Tosu, koji mi se nije javio, pa Doleta i napokon Simonu, asistenticu koja mi je rekla da je mrtav. Odgovorila sam joj da joj ne vjerujem, na sto mi je rekla da su je zvali iz bolnice. U tom trenutku mi se na vratima stvorila moja prijateljica, rukometasica Indira Kastratović. Sjecam se, iza nje su stajali cuvari kompleksa koji su takoder culi da se dogodila nesreca, ali nisu znali detalje. Znam da sam se srusila na vratima i tad je Indira zvala Hitnu pomoc, nakon cega me odvela k sebi. Rekla sam joj samo da ode u kucu po neku odjecu jer ga ne zelim sahraniti u pidzami.

Tijekom ova tri mjeseca, mnogi su njegovi obozavatelji ostavljali svoje osobne stvari na groblju. Mnogi su cak slavili i docek Nove godine na grobu. Jeste li vi ostavili nesto?

- Ne. Moje omiljeno cvijece su bijele ruze i Tose mi ih je uvijek nosio. Najstrasnije od svega je to sto sad ja svaki put nosim njemu bijele ruze na grob. Nema potrebe za bilo cim drugim. Ostavila sam mu dio sebe i to je ponjeo. Sto bih mu ja mogla drugo ostaviti osim sebe?

Kada ste zadnji put bili u Kruševu?

- Nisam bila otkad je bio parastos, cetrdeset dana nakon pokopa. I to sam dosla nakon sto su otisli novinari. Zasto bi netko morao gledati moju tugu i bol i sve to slikati? Otisla sam kasnije jer je to bio jedini nacin da budem sama s njim. Cak su se iz postovanja neki ljudi sklonili kako bih bila sama s njim. Otada nisam bila u Krusevu zato sto mi je doktor to zabranio, jer svaki put nakon sto odem na grob zavrsim u bolnici. Nosim ga u sebi i tu ce uvijek i ostati. Gdje god sam ja, tu je i on.

Dva tjedna nakon smrti, prvi ste i posljednji put usli u stan u skopskom naselju Zlokucani. Koje ste uspomene ponijeli iz kuce?

- Uzela sam jednu njegovu majicu i stvari koje mi je kupio, poput ogrlica, osusenog cvijeca. Uzela sam uspomenu iz Izraela, kamenčić i cvjetić koje smo uramili u staklo a međusobno smo si ih poklonili. Uzela sam i plisano prase. Kad sam dosla u Skopje, donijela sam sa sobom ruzicasti jastuk na kojem je bilo nacrtano prase. Prvu noc smo se stalno svadali oko toga ciji je jastuk. Kad smo bili u Izraelu, kupio mi je privjesak s likom Bogorodice, a ja sam njemu na aerodromu kupila jastuk slican mom, samo plave boje. Taj je jastuk od tada nosio svugdje. Nazvao ga je Spiro i kad bi isao na put, namirisao bi ga mojim parfemom. Na njemu je spavao i kad je poginuo, no nisu ga kasnije nasli u autu. Kad sam usla u kucu, izgledala je isto. Na podu su jos bile injekcije od Hitne pomoci koja je bila tamo onog kobnog jutra. Velik dio svojih stvari sam ostavila jer sam smatrala da dio mene treba ostati tamo. Ponijela sam samo osobne stvari i uspomene. Nisam mogla vjerovati da sam unutra, a da njega nema. Zavrsila sam nakon toga u bolnici.

U svojem ste zivotu vise puta mijenjali boraviste, i to u nekoliko drzava. Kako to da ste nakon svega odlucili ostati u Skopju u kojem vas svaki kamen podsjeca na njega?

- Svi me to pitaju. U tome i je valjda bit. Ovdje mogu otici na sva mjesta na kojima smo bili zajedno. Mogu otici na grob kad god to pozelim. S jedne strane mi je tesko, s druge strane me to spasava jer sam mu blizu.

U Krusevu ste ostavili Basa, stene retrivera koje vam je Tose poklonio. Kako to da ga niste poveli sa sobom?

- Tosin otac Nikola je tih dana bio potpuno slomljen i nije progovorio niti rijeci, jedino je pitao je li Bas jeo. Nisam ga imala srca povesti i smatrala sam da ce puno vise pomoci njemu nego meni. Zamislite da je sa mnom i da mu se, ne daj Boze, nesto dogodi? Ja bih umrla.

Komentari… (0) - Prinaj… - #

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

	siječanj, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

~Opis bloga~

~Linkovi~

~Tošine slike~

Extra- Intervju sa Andrijanom Budimir