Dovitljivi
četvrtak, 17.08.2006.
Tko je dovoljno hrabar da te pronađe?
Evo prolazi jedna od onih davno opisanih noći, kad priroda stoji i osluškuje ljude. Uokolo razbacao mjesec svoj sjaj, a na svodu poneka probušena i svjetleća rupica treperi. Umoran sam i sjetan. Puštam da trava osjeti treptaj mog bosog stopala i krv što mi prolazi njime. Spuštam se na leđa, i zatvaram oči. Miriše trava, jutros pokošena. Na nešto me podsjeća, pokušavam se dosjetiti, ali uzalud. Mozak mi večeras odbija poslušnost. A taj mistični miris i dalje me okružuje. I podsjeća. Možda na tebe?
Kako da to znam, još te upoznao nisam i tvoje kože opipao niti kose pogladio nisam. U snovima sam ti ljubio usne, ali snovi s jutrom ishlape i krmeljavo jutro mi na spomen donese samo kratke isječke noći. Nedovoljno da te uhvatim, pa ostanem razmišljajući o tebi. Gdje si nestala, ako si uopće postojala? Možda sam te samo zamislio jer mi srce lupalo u prazno?
Ma znam da postojiš. Samo te moram pronaći, u okolnostima i slučaju, možda čak i u nadi. Uvjeren sam da me čekaš i da nećeš ishlapjeti s mojim sjećanjem. Jer volio bih te pored sebe. Milovao bih ti lice ushićen usnulim ti očima i probdio noć ispunjenu tvojim dahom. Trsi mi se koža i na samu pomisao. Još samo da te pronađem pa da te zavolim i osjetim.
Hajde, ako imaš hrabrosti, izađi i mahni mi. Pozovi me, vikni mi. Ja ću ti potrčati u susret, dignuti te rukom oko struka i poljubiti. A ti mi reci osmijehom, jesam li te samo sanjao ili si bila stvarna. Pa započeti će tada život, al' bojim se; nestat će snova?
