Dovitljivi
četvrtak, 15.06.2006.
Dopustite mi da vam govorim o govnima (sljedeći put ću o ljubavi)
Sretni su oni ljudi koji život mogu gledati kao sasvim jednostavnu šalu i uzgred se smijati, umjesto da budu jedine budale koje nisu shvatile vic. Da ne budu glupavo zbunjeni dok se ostali vesele.
Dopustite mi da vam govorim o govnima. Naizgled tako nevažnoj i nepoželjnoj temi. Ali samo naizgled. Jer govna nisu ništa strano, nešto što se događa drugima i o čemu mi ne skrbimo. Ta nedivna nestvorenja tokom povijesti čovjeka zauzimaju zadnje mjesto i bivaju odbačena s gadošću. Govna su podcijenjena, drage dame i draga gospodo što kad tad sjedite na wc-u i sudjelujete u procesu obogaćivanja prirode vlastitim snagama. Dopustite mi da vam objasnim vašu zabludu pa je prihvatite ili se i dalje pravite da to nisu i vaša govna.
U jednom romanu kojeg sam svojedobno čitao odlično je objašnjenja uloga govna u čovjekovom životu. Ljubav prema govnima poistovjećena je s ljubavlju prema ženi. Glavni se akter tog romana u jednom trenu našao u kupaonici voljene žene. Ona je sjedila na wc-u, crvena u licu bavila se svojim govnima. Kad se uzdigla, on pusti vodu umjesto nje gledajući kako njena govna bivaju isprana unutar bijele školjke. To je bila prava ljubav. Prihvatio je njezina govna kao dio nje. Kao što je volio njene oči, njene suze ili njene usne i njezinu slinu, tako je volio i njena govna. Ima li veće ljubavi od te?
A što je čovjek koji se srami svojih govana? To nije čovjek. Tu nema morala. Jer samo čovjek pomiren sa svojim govnima može biti pomiren sa sudbinom i realno prihvaćati stvarnost - druge ljude i njihova govna. Onaj koji shvaća da se iza čovjekove ljepote krije gadost govana može biti sretan. Crno postoji da znamo što je bijelo. Govna smrde da mi možemo mirisati. Ona napuštaju naše tijelo, žrtvuju se za nas kako bi se mi posvetili lijepim stvarima u životu, a ne priznajemo im da bez njih ne bi iste bilo. Da nema govana, ne bi bilo cvijeća, dragi moji. Svih onih mirisnih elemenata kojima prikrivamo miris govana. A njihov izgled? Ta vidio sam ružnijih ljudi od nekih govana.
Govno je čovjekova moralna obaveza i najveće mjerilo morala. Reci mi što misliš o svojim govnima i reći ću ti kakav si čovjek. Bježiš li od svojih govana, bježiš od istine. Bježiš li od svojih govana - bježiš od drugih ljudi, sakrivaš se i živiš u iluziji koja ni tebi nije stvarna jer miris govna dopire i do tvojih nosnica. Pomiri se sa sudbinom. Shvati da su govna dio tvog života i da ih ne trebaš glorificirati, ali niti odbacivati.
Hajdemo ne biti licemjeri i praviti se da govna ne postoje. Da proces čišćenja tijela nije i proces čišćenja duha. Tko se srami svojih govana, srami se sebe. Tako je jednostavno i tako je logično. Ta ako je On stvorio nas na svoju sliku i priliku, zar se i On ne bavi govnima? Zar govna nisu zaslužila naše najveće poštovanje i prihvaćanje?
Nikad nije načisto sa sobom onaj koji nije načisto sa svojim govnima. Dragi moji, govna su oko nas. Volite se i serite ih s ljubavlju.
