|
Suze.
Plač.
Nitko me ne razumije.
Nitko.
Zašto je ovaj svijet tako kompliciran?
Prije tjedan dana sam razmišljala o samoubojstvu.
Najbolje se ubit nožem.
Vrlo jednostavno i lako.
Razlog je u tome što me jedna prijateljica muči.
I to jako.
Mrzim ju. Oduvijek ju mrzim.
Jučer i danas nisam mogla jesti zbog nje.
Bila sam jako nervozna zbog odlaska u školu.
Zašto mi je vrijeme u školi najgore?
Zašto?
Samo zbog nje.
Da nema takvih ljudi kao što je ona, svijet bi bio jednostavniji.
Odlazim.
Zauvijek.
Zbogom.
Ola.
Nemojte se prapast.
To je bio samo odlomak iz mog dnevnika kad sam imala 12 godina. Čim sam to pročitala sam se zgrozila.
Kako sam mogla i samo pomisliti na samoubojstvo?
Uopće se ne sjećam da sam ovo ikada napisala. Sada mislim drukčije. Skroz drukčije.
Shvatila sam da je glupo patiti zbog jedne budale. I zato sam ju ignorirala cijeli sedmi i osmi razred. Valjda u srednjoj neće biti takvih budala. Budala koje me užasno povrijede.
Uglavnom, mislim da sam sada odgovornija i, nekako, zrelija (ako je to kod mene moguće XD). Promijenila sam se od šestog razreda. I to na bolje.
Ljudi se mijenjaju.
I dobro da se mijenjaju jer bi svijet onda bio jednoličan, bezbojan, dosadan.
Odkad sam se promijenila, nastojim živjeti bezbrižno, bez ikakvih obaveza... A prije svega, nastojim živjeti kao d i j e t e.
Patrik: Ljut sam.
SpužvaBob: Što je bilo, Patrik?
Patrik: Ne mogu vidjeti svoje čelo.
Crtići su daleko jednostavniji.
Ako ste u depri i kad vam se sve smrači pred očim, pokušajte živjeti kao dijete. Pokušajte sanjariti. Pokušajte maštati.
Jednostavno, pokušajte.
p.s. jedan komentar!
robi
|
