Tamna pozadina tek munjama rasvijetljena.
U utorak mi je umro djed.. U 84. godini... Da, naživio se dosta, i bilo je nekako i vrijeme da mu smrt priđe, koliko god to glupo i bezobrazno zvučalo. Istinito je. On je uvijek govorio kao da će sutra umrijeti stoga smo se već svi navikli na te njegove riječi i nitko više nije ni vjerovao u njih. To mu je već prešlo u naviku da priča o smrti. A i nama svima je prešlo u naviku slušati te njegove riječi i one su postale toliko obične da su već izgubile i svoje značenje. A za stvarno, nitko se nije nadao tako iznenadnoj smrti.
Zadnji put sam ga vidjela u nedjelju. Otišla sam sa svojima u posjet mu i sve je bilo kao i uvijek. Još je uvijek bio veseo i nasmijan i na odlasku sam ga poljubila i rekla mu: "Vidimo se.."
Da sam barem znala da su moje riječi toliko lažne, da je to posljednji put da zajedno pričamo, smijemo se. Možda bih duže provela svoje vrijeme s njime. Možda bih nekako izmijenila ovo što se događa. Da sam barem znala.
A kad sam saznala da je umro, riječi mi nisu dolazile do mozga. Toliko sam puta ponovila rečenicu djed je umro da se ona nekako izgubila u nekoj tišini u tom trenu. Otišla sam u sobu i legla. Samo mi je ta rečenica dolazila do riječi. Suze su potekle. Roditelji su otišli s ostalom obitelji sređivati stvari oko sprovoda, a ja sam ostala sama. Suze, kao da su presušile. Ništa više nije izlazilo iz mene. No, kasnije, bila sam kod frendice i dogodilo se nešto čudno. Frendice su me nasmijavale, maknule smo se s teme moga djeda i sve je nekako išlo dobro, dok.. Spomenule su mog bivšeg što me razljutilo, i nešto je kliknulo u meni. Počela sam se derati na njih kako mogu njega spominjati u toj situaciji, kako mogu nešto loše spominjati kada sam toliko povrijeđena i treba mi netko da bude uz mene. Počela sam plakati i izletila iz stana. Došla sam doma, bacila se na krevet i počela neutješno plakati. Napokon mi je došlo do mozga da sam ga izgubila. To je to. To je kraj. Moj djed više nije sa mnom. Nikada ga više neću vidjeti živog, nikad se više neću smijati s njim, pričati o glupostima, nikad ga više neću slušati kako se žali da ga sve boli i da će sutra umrijeti, nikada više..
Danas idem sa svojima na sprovod u Bosnu gdje je djed živio i pokopat ćemo ga pokraj moje bake. Ne znam kako ću to sve podnijeti. Kako ću gledati sva ona lica na sprovodu. Mrzim spovode, stvarno ih mrzim! Ne znam kao ću sve to podnijeti. Ne znam.. Držite mi fige, koliko god to glupo zvučalo..
:)
01.03.2007. u 01:32 | K | 7 | P | # | ^
