Dosta je bilo

Nikad mi ljubav nije manje značila nego sada

I večeras, evo.. mali sprovod spremam
Tebi.. što sam te se usudila voljeti
Ali i sebi i svome glupome srcu
Što se nagovorilo voljeti…
Noćas, evo palim svijeću za proklete duše
Koje bježe u zaborav nekog svemira,
Bojeći se biti spomenute u tragovima suza
Što su naivne bile i povjerovale lažnim očima.
I udišem truli miris dima te svijeće
Prisjećajući se osmjeha i svih lažnih dodira,
Prokletih otkucaja svojeg srca za nekim poput tebe.

Ova suza, znaj, danas je točka na "i".
Nešto što završava na mjestu svog početka
I zakopava se u tišinu vriska moje boli
Što vjerovala sam da mogu voljeti… tebe.
Noćas uzimam pepeo svoje duše,
Prosipam ga u mrak svoga umornoga tijela
Moleći se da ju više nitko ne nađe i da ju ne traži..
Jer ja večeras gubim sebe po posljednji put
I zaklinjem se svime da ću te ponovo oživjeti
I pošteno ti se za sve osvetiti.. kunem se…

25.02.2007. u 12:49 | K | 5 | P | # | ^

Nikad ne znamo vrijednost vode dok izvor ne presuši

Svatko od nas imao je nešto.. što je izgubio. I da, boljelo je toliko da je srce pucalo na dva dijela, zrak nije dolazio do pluća već smo udisali prazninu. Samo prazninu koja je ostala poslije nas.
Ja sam prije 7 godina izgubila baku. Sjećam se, da, za vrijeme njezinog sprovoda, suze su mi kapale jedna za drugom i padale na suhu zemlju na groblju. Sjećam se da sam toliko bila tužna što je otišla, što me ostavila da sam nokte zarila u dlanove da bi me manje boljela činjenica da ju više nikada neću moći zagrliti. Sjećam se da sam zube zarila u usne jer nisam više htiela plakati. Htjela sam doći do zraka, udahnuti punim plućima, htjela sam osjetiti nešto. Ali nisam dolazila do zraka. Toga dana sjećam se u magli. Sve je prolazilo nekako sporo, nekako tiho, jadno. Više se ne osjećam kao da sam se nalazila tamo, čini se kao da sam odlutala negdje. Možda zato jer stvarno nisam htjela biti ondje. Nisam si željela priznati da se to stvarno događa. I tada, tek onog dana kada sam ju stvarno izgubila, shvatila sam što sam imala. Shvatila sam što sam imala, a više nemam.
No, nažalost, mi ljudi smo toliko prokleti da ne vidimo ono što imamo iako nam je pred nosom. Shvatimo tek što smo imali kada to izgubimo.
Zar je stvarno potrebno nešto izgubiti da napokon otvorimo oči i vidimo što smo imali?

18.02.2007. u 02:08 | K | 5 | P | # | ^

Ovo je istina o istini. Ona boli. Zato lažemo!

Istina boli.. u svakom smislu. Da ne povrijedimo neke drage ljude, spakiramo istinu u neki predivan paketić pa im je tek onda serviramo na pladnju. Da ih ne povrijedimo, lažemo ih štiteći ih od istine. No, je li to dobro? Iznova i iznova lagati, upletati se sve dublje u mrežu laži ili je bolje reći istinu onakva kakva je? Bolna i s poljedicama. Ne kažem da trebamo lagati stalno, no laž je postala svakodnevno upotrebljivana u našim životima. Stoga, ljudi - lažite i dalje. Manje će boljeti.. Ili šutite. I na taj način prikrivajte istinu. Svejedno...

11.02.2007. u 00:41 | K | 5 | P | # | ^

Cijeli svijet je pozornica na kojem svatko od nas igra svoju ulogu

Odmalena roditelji, obiteljski prijatelji, učitelji, profesori, dobri ljudi su mi govorili da nije dobro brzo odrasti i krenuti u svijet, jer svijet je pohlepan i zao, i uvijek moraš biti oprezan jer zlo čeka na svakom uglu da te zaskoči i dokrajči te. No, isto tako, govorili su i da ljudi nisu tako dobri kao što nam se činilo gledajući ih iza onih rozih sunčanih naočala koje smo nosili kao djeca. Oni njihovi dobronamjerni osmjesi, danas se čine toliko lažnima. One njihove tople oči danas su toliko hladne i staklene, bezizražajne. Što se to događa s ljudima kad odrastu, kad zakorače u svijet? Zar ih on promijeni u trenu ili su oni ti koji padnu pod njegov utjecaj?
Sada shvaćam da nije dobro vjerovati svima, jer mnogi nose te lažne osmjehe koji nas ponekad zavaraju, a kasnije dotuku. I ja sam postala jedna od njih, pala sam pod utjecaj svijeta, uzela sam masku koju mi je svijet ponudio kad sam zakoračila u njega i sada je svakodnevno nosim na licu, jer.. shvatila sam da drugačije ne mogu preživjeti ovdje. Moram glumiti svoju ulogu ako želim nešto stvarno postići i zato stavljam masku. Ostavljam vam svoju pjesmu pod nazivom Svijet bez osijećaja.
Pusa svima!

Svijet bez osijećaja

Odlazim iz ove tame
Napuštam ovaj život
Uzimam ostatke svoje duše kao podsjetnik
Da se više nikad ne vratim
I krećem u svijet bez osjećaja...
Stavljam masku na svoje lice
Zakopavam duboko svoje srce
I oglušujem se na njegove otkucaje
Ako želim preživjeti u svijetu bez osjećaja...
Brišem sretna lica iz svog pamćenja
Bacam uspomene u vatru
I trgam slike svojih sjećanja
To je jedini način da preživim
U svijetu bez osjećaja...
I ako ćeš me se ikada sjetiti
Zapamti da više ne postoji takva osoba
Da je ona odavno umrla svojom voljom
Kad je odlučila ostaviti sve iza sebe
I zakoračiti u svijet bez osjećaja.

04.02.2007. u 23:09 | K | 3 | P | # | ^

Ponekad je bolje šutjeti

Ovaj blog je otvoren isključivo da se oslobodim nekih loših misli. Nadam se da će poslužiti potrebi.
Progovoriti o svojim problemima... je li lako? Ili je možda bolje šutjeti i držati sve u sebi? Neka se svi problemi nakupljaju dok držim smiješak na licu. Neka rastu i uništavaju me dok i dalje glumim sreću, a u sebi zapravo osijećam kako trunem. Ponekad poželim vrištati, na taj način izbaciti sve što se nakupilo u meni. Ali tako ću svima pokazati da i ja imam jednu manu koju će moći iskoristiti u svoju korist. To što se nekad osijećam tako slabo.. No, odlučila sam potisnuti tu manu duboko u sebe i iskotistiti je najbolje što mogu. Shvatila sam da je ponekad bolje šutjeti i držati neke stvari samo za sebe. Da.. ponekad je bolje ne govoriti ništa. Vidjet ćemo što će biti kasnije.