Dorothy iz Kansasa

Pentagon City je ispunio moja očekivanja, prava shopping zona. Odmah sam pronašla svoje omiljene brandove. Samo sam imala problem, već sam bila overweight pa kupovina nije dolazila u obzir. Dobro, dobro nije baš da nisam ništa kupila. Kupila sam si samo jedan sat u GUESS-u naravno, a remen sam ostavila za kasnije, odnosno kad mi GUESS doznači dodatni bod kako bi osvojila još $10 kako bi se pozdravili od svog lojalnog kupca.

Po završetku shoppinga krenule smo u Alexandri-u, mjesto odakle je nastao Washington. Vrlo zanimljiv gradić, pun malih kućica u kojima žive oni malo boljeg imovinskog statusa. Popile smo kavu i prošetale do marine koja je puna brodica i ima nudi prijevoz do Washington DC-a... Petak navečer smo išle na večeru u Levant, naime, čuveni prof. iz Azerbeidžana, moj veliki prijatelj, vodio nas je na večeru. Kojim povodom, kako je zaboravio čestitati mi rođendana na vrijeme odlučio se iskupiti na taj način. Dragi prof. je do kraja programa postao veliko iznenađenje. Kako smo ga više upoznavali postali smo svjesni kako naziv čuveni koji smo mu dodijelili na početku nosi s punim pravom. Čovjek je svjetski putnik, obrazovan, uglađen. Drago mi je što sam ga upoznala i vjerujem kako će ta suradnja biti cijeloživotna kao i prijateljstvo koje smo stvorili.

Subotu smo rezervirale za odlazak u kino u obližnjem Georgetownu i večernji izlazak. Večer smo započele večerom u simpatičnom restorančiću, a nakon toga smo počele obilaziti klubove na 18 st. Bile smo u Limi i drugim klubovima na toj ulici. Nije bilo veselo kako smo očekivale, ali je bila jedna vesela večer u ugodnom društvu veselih žena.

U nedjelju ujutro ja sam se prva iselila iz stana, otišla sam u hotel kako bi se našla s Ujnom Emom, nakon malo više od 4 mjeseca sam ju ponovno vidjela. Jupi!!!

Odmah smo našle obližnji Starbucks i raspravile sve dogodovtine od proteklih 4 ipo mjeseca koliko se nismo vidjeli. Baš nekako onih HI 5 iz Lawrenca su mi nekako postali američka obitelj. Povezali smo se i stvorili dugoročne veze. Naima, svi oni naši dragi kući nikad nisu mogli tako dobro pratiti i shvatiti naše probleme kao oni koji su bili s nama tamo cijelo vrijeme. Prolazeći kroz iste probleme privikavanja na život u US, njihovu administraciju i sl. naše veze su samo jačale...

Nakon kave krenule smo u hotel, tamo smo zadužile sobe. Opet frka, ovaj put su nas rasporedile po 3 u sobi. Recesija čini čuda, svi su počeli štediti. Ja sam bila u sobi s drugom hrvaticom što je bilo super, ali kao treću smo dobile jednu koja nam se nije sviđala ni jednoj... Uspješno smi ispregovarale to da treća ostane na kauču, a nas dvije svakak na svom krevetu bez cimerstva u krevetima...

Toto me je dočekao u hotelu, nabildan nakon svih svojih sportskih aktivnosti. Ujaka Henry-a sam našla kad se s ljubaznim američkim recepcionerom dogovarao oko toga s kim je u sobi. Kad sam ja došla upitao je recepcionera mogu li mu ja biti cimerica (inače sobe su bile muške ili ženske, nije bilo miješanih). Ovaj se sav jadan po američki ljubazan izbezumio, počeo objašnjavati koga sve treba pitati i sl... Bilo je presmiješno.

Došli su naravno i svi naši dragi Teletubbiesi, uključujući i Teletubbies obitelj s malom curicom koja je postala američka državljanaka... Svi su izgledali jednako ili deblje. Američka hrana je čudna u smislu što su im dodani šećeri pa se nije teško udebljati ni ako jedeš iste količine...

Tu večer smo naravno mi balkanci krenuli u zaljednički izlazak po Washingtonu. Naš homić se uredio tako da je Čarobnica pala u nesvjest kad je vidjela kako je obučen. Imao je donji veš + nešto mrežasto dugih rukava i nogavica i oko vrata perje u svim duginim bojama... Bio je upadljiv toliko da su cure iz vlade pitale s kim ide vani i hoće li se netko brinuti o njemu... Obišle smo standardnu Washingtonsku večernju scenu, bilo je više nego zabavno. Prvenstveno jer je nama bilo dovoljno samo to što smo opet zajedno i nitko nam nije trebao kako bi se izlazak učinio zabavnijim. Dok smo ja i Toto pričali vidimo Ujaka Henry-a kako priča s nekom ženom, malo starijom. I nakon nekog vremena odlučimo nas dvoje krenuti u izvidnicu. I upozna se teta s nama, ali nešto mene mazi po ruci. Malo mi je to bilo čudno... Naše čuđenje je bilo samo za kratko, teta je zapravo bila i barba... Poslije smo je locirali kako je otišla s nekim frajerom...

Dok smo imali ceremonijal otvaranja te konferencije desila se najveća glupost. Čarobnica kaže meni smrdi nešto, kao vatra??? Ne vidimo mi ništa i tu sve stane. Poslije sam saznala kako je naš kolega čitajući program previdio voštanicu koja je gorjela ispred njega. Dok je on čitao papir je na vrhu gorio. Kad su ga upozorili na to on je glatko bacio papir u kolegin tanjur i zalio ga njegovom pivom... Svaki komentar je suvišan, to je trebalo vidjeti...

Drugi dan je bila konferencija, to vam uopće neću ni spominjati... Nakon toga je bio obilazak spomenika. Sve je bilo super osim sitnog detalja. Dvojica mojih dragih kolega su krenula sama do Lincoln Memoriala, ali nećete vjerovati, kad su došli tamo Lincoln je ustao??? Trebam li naglasiti za one koji nisu imali prilike to vidjeti kako Lincoln sjedi, a njih dvojica su uspjeli posjetiti Jefferson Memorial...

Tu večer me je glava bolila više od tih svih spomenika i razgledanja u grupi... Kad smo došli u hotel odemo ja i Ujak Henry u Walgreens , idemo kupiti nešto za piti. Trebam li vam reći kako smo ostali skoro sat vremena unutra, mene je glavobolja napredovala do migrene, a on je još uvijek razgledao. Znam, sama sam kriva, ući s njim u trgovinu je pogubno, on je sposoban satima gledati sve od igle do lokomotive. Ujedno to je prvi put kad me je blagajnik pitao Hi! How are you? I kad sam odgovorila Fine da je čovjek skužio da sam na dnu svega i da je sam sve osim dobro. To je prvi i jedini amer, pobliže african american koji je ljudski popričao sa mnom...

Posljednje slobodne trenutke u W sam provela s Totom, nas dvoje smo obilazili muzeje i naravno, za ne povjerovati išli još jednom u shopping. Iako sam do tada već dobro poznavala Tota taj dan sam ga najviše upoznala. Nakon svega što smo ispričali taj dan mogu samo reći kako tog čovjeka volim puno, puno više nego na početku iako je oduvijek bio na mojoj top listi...

Zadnji dan smo imali ceremonijal - večeru na kojoj je bilo uručenje certifikata. Nas nekoliko cura se uredno našminkalo crvenim ružem kako bi digli živce nagrađenoj Koordinatorici. Naime, ona je više puta izbacila iz takta ekipu koja joj je bila dodijeljena, a sve to pod okriljem njene divote. Svakako, kad sam susrela na Alumni sastanku druge generacije rekli su mi kako su ju predložili za otkaz...

Zadnji prijepodne u W sam provela natežući se s bankom kako bi zatvorila račun. Moja banka u US je bila Washington Mutual Bank, trebam li reći kako nisu imali poslovnice u Washingtonu!!! I to ti je amerika. Još se mučim s tim. Oni i njihova birokracija...

Zadnji dan sam ručala s Limenim u kineskom restorančiću blizu našeg hotela.

Let smo imali u 18:51, a na aerodrom su nas htjeli odvesti u 12:30 što nismo prihvatili. Naručili smo 2 minibusa i krenuli kasnije u vlastitom aranžmanu. S nama su letili Srbija, Azerbeidžan i Kirgistan...

Kad je došao prvi kombi nastala je frka jer smo imali previše kofera, ja sam po planu išla u drugi, ali kako je stanje bilo prekompleksno Limenom je dosadilo gledati zbrku pa me je poslao kako bi riješila ukrcaj prve grupe. Ja sam bila uporna na ukrcavanju što više kofera u taj prvi kombi. Šofer me je skoro ubio, a ni ostali nisu bili ravnodušni... Srećom što moja upornost ponekad nema granica. U drugi kombi smo jedva stali, šofer je poludio, a morao je i otkazati jednu vožnju jer više nakon nas nije bilo šanse ukrcati nekog. Ili smo to samo mi mislil, svakako skupio je još bračni par s bebom i kolicima i njohovom torbom. Definitivno više ni iglica nije stajala u taj naš kombi...

A sad na aerodromu naši problemi s overweightom su došli do izražaja... Ipak ja sam imala sreće, kad sam izbacila od šampona i sličnih gluposti bila sam čak ispod 46 kg, naravno kako to ne uključuje moj carry on. Inače mi je kolega rekao kako carry on važu samo ako izgleda opasno. Tako sam ja moju hrvatsku cimericu stalno pitala jel moj carry on izgleda opasno, jel vam trebam reći kako ženi nije bilo jasno što ja mislim. Zadnji dan samo raspravili što ja to pitam.

Let je prošao super, nismo puno spavali jer je ekipa bila dobra pa smo pričali i šetali. Bila je samo frka na početku, prije uzljetanja. Hulk je ustao i nije shvatio kako je to faza kad svi moraju sjediti, bili smo čak upozoreni kako ćemo se ponovo vratiti na početak uzlijetanja ako on ne sjedne. Teletubbies X je pokušao ugurati ogromni carry on iznad glave, nasilno. Tip koji je sjedio do njega nije mogao od čuda, gleda me i smije se, a ja sutim. Nisam znala na kojem mu jeziku reći kako su meni sve te njegove gluposti više nego jasne, ali kako nema pomoći.

Našu veliku grupu smo pozdravili ujutro u Frankfurtu nakon prve europske kave i gle čuda, nismo morali ostaviti tip, a i tax je bio uračunat u cijenu...

Ovo je kraj priče o američkom iskustvu ove velike, šarolike obitelji. Sigurno su još neke priče ostale neispričane, neke slučajno, a neke i namjerno

Još samo slike iz W:

Washington DC

WDC - ostatak