Hrvatski poslovni savjet za održivi razvoj (HR PSOR) povodom svoje 15. godišnjice dodijelio je nagrade „Indeks DOP-a“ koji ima za cilj iz godine u godinu procijeniti najuspješnija hrvatska poduzeća s obzirom na njihovu odgovornost i primjenu načela održivog poslovanja. Coca-Cola HBC Hrvatska d.o.o. jedan je od dobitnika te nagrade ponajviše zbog unapređenja komunikacije u svakodnevnom poslovanju. Naime, Coca-Cola je 2008. godine pokrenula projekt pod nazivom „Kultura poslovne komunikacije“ u sklopu kojega je pripremljen Jezični priručnik Coca-Cole HBC Hrvatska – hrvatski jezik u poslovnoj komunikaciji koji sadrži pravila poslovne komunikacije i rječnik s rješenjima za strane i domaće riječi s kojima se zaposlenici Coca-Cole HBC Hrvatska i mnogih drugih tvrtki susreću u svakodnevnom radu.

No, je li Coca-Cola zaista zaslužila nagradu za društveno odgovorno poduzeće?

Navest ćemo nekoliko primjera koji ukazuju na ne baš tako društveno odgovorno poslovanje Coca-Cole:
Upitna je briga Coca-Cole za okoliš, ali i lokalnu zajednicu sudeći prema događaju koji se zbio prošle godine kada su se gotovo tjedan dana iz solinske punionice Coca-Cole širili intenzivni neugodni mirisi. Naposljetku je ustanovljeno da se radi 'samo' o kemikalijama iritantnog mirisa. Cijeli događaj je negativno utjecao na tamošnji turizam.

Zanimljivo je i to da Coca-Cola izbjegava obveze koje se odnose na zbrinjavanje PET ambalaže prema Zakonu o otpadu i Pravilniku o ambalažnom otpadu iako njihova ambalaža zauzima 45% žutih kontejnera.

Slovačka udruga za zaštitu potrošača provela je prošle godine istraživanje koje je pokazalo da kvaliteta Coca-Cole nije jednaka u zemljama istočne i zapadne Europe. Istraživanje je provedeno na proizvodima kupljenim u velikim trgovinama u osam zemalja članica EU-a: Njemačka, Austrija, Češka, Poljska, Slovačka, Mađarska, Rumunjska i Bugarska. Coca-Cola poriče te rezultate ali napominju kako na pojedinim tržištima, uključujući i SAD, koriste različite vrste sladila te kako to nema utjecaja na kvalitetu proizvoda. Ali nije li bit brenda jednaki proizvod bez obzira na to gdje je kupljen?

2000. godine Coca-Cola se suočila s tužbom zbog rasne diskriminacije. Tužba je pokrenuta od strane oko dvije tisuće radnika koji su tvrdili da ih je tvrtka sprečavala u napredovanju i zakidala na plaći zbog njihove boje kože. Iako je Coca-Cola te optužbe odbacila, pristala je na nagodbu te isplatila rekordnih 192.5 milijuna dolara tim radnicima, i na taj način vjerojatno spriječila posljedice koje bi proizašle iz „rata“ sa sedmom silom i sačuvala svoj dobar imidž.

Jeste li znali?
*aktivni sastojak Coca-Cole je fosforna kiselina – njezin pH je 2.8 i ona će razgraditi nokat u samo 4 dana
*Coca-Cola je gotovo 50 000 puta kiselija od pH neutralne vode, pa nam trebaju 32 čaše vode da bismo neutralizirali konzumaciju jedne čaše Coca-Cole
*sastojak 4-MI, koji Coca-Coli daje boju, iznimno je kancerogena kemikalija
*glukozno - fruktozni sirup (HFCS) jedan je od najvećih uzročnika stvaranja sala oko trbuha i tipičnog izgleda „američkog konzumenta“
*Aspartam, sastojak dijetne Cole, nekad se upotrebljavao kao bojni otrov
* 21.12.2012. Bolivija će službeno zabraniti prodaju Coca-Cole. Ovaj globalno priznati brend za sada u potpunosti ignoriraju tri zemlje: Kuba, Sjeverna Koreja i Burma (Mijanmar)
* U ožujku ove godine objavljeno je da Coca-Cola mora promijeniti sastav kako na bocama ne bi morale imati upozorenje o opasnosti od raka, što zahtijevaju kalifornijski zakoni
* Za potrebe svoje proizvodnje Coca-Cola isušuje seoske bunare u Indiji



„Remember that slogan - Have a Coke and a smile? Well, this doc will leave you UN-smiling!“
(Rabble.ca – Travanj 2010.)

Da Coca-Cola ulaže barem pola truda u proizvodnju kvalitetnijeg, zdravijeg napitka i društveno odgovorno ponašanje koliko ulaže u svoje reklame ovaj članak bi izgledao potpuno drugačije!

Izvori:

1. http://www.dop.hr/?p=585
2. http://www.lerotic.de/pet/
3. http://www.entereurope.hr/cpage.aspx?page=clanci.aspx&pageID=13&clanakID=5411
4. http://www.monitor.hr/clanci/coca-cola-pristala-isplatiti-1925-milijuna-dolara-zbog-diskriminacije-crnih-radnika/10105/
5. http://www.jutarnji.hr/zbogom-tradiciji--coca-cola-mijenja-recept-kako-bi-izbjegla-stavljanje-upozorenja-o-opasnosti-od-raka/1012715/

Wall Street – što drugo reći nego da se radi o iznimno dirljivoj i nadasve toploj priči o pravim životnim vrijednostima i svijetu u kojemu je čovječanstvo nadišlo robovanje novcu i materijalnim bogatstvima. Ah, divne li slike alternativne budućnosti…

„Jel ti to ozbiljno…al', sirijusli?“

„A što ti misliš…“

Pretpostavljam da je svima koji su uspjeli pobijediti zloglasno 45-minutno ograničenje pozornosti za koje optužuju nas, mlađe generacije, jasno da autorice ovoga teksta boluju od neizlječivih kroničnih napadaja sarkazma a u težim situacija čak i cinizma i pesimizma.

No, imajući u vidu da imate dovoljno vlastitih problema, bili oni zdravstveni, novčani, stambenih, ___________ (nešto treće po vlastitom odabiru), znamo da vam se ne sluša o našima, pa idemo ne baš s neba, ali s bar vrha Sljemena pa u rebra….

Zamislile smo se kako bi jedna situacija srodna onoj u filmu Wall Street odigrala kada bi junaci naše priče imali hrvatske putovnice, pa evo ideje za zaplet pionirima hrvatskog filma:

Brzina kojom Unuk proživi svoj dan i količina informacija koje prolijeću ..unutra-selekcija-pamti/briši…od svega toga njegov bi Dida pomislio da mu je Unuka opsjela kakva neman iz onih SF filmova koje tu i tamo pogleda kada ga jaki jugo ili razbjesnjela bura izbace iz mora i pošalju na prisilni odmor od ribarskog posla. Kada pričaju telefonom - a to nije često jer Unuk po cijele dane ganja goni nekakve…kako ono kaže…dione? Dionice? – jadno je dite stalno našpanano i pod stresom. Zadnji put kada je za Božić došao u posjetu, sa sobom kao da je poveo i pola Zagreb jer se sa telefona nije skidao ni u toaletu, a primijetio je Dida i da su mu obrazi upali i da mu hlače plešu oko struka unatoč naporu remena da ih ukroti. Dida nije mogao šutjeti nad znakovima nedaće pa je krenuo ispitivati:

„Sjedneš li ti svaki dan lipo ujutro, popodne i navečer pa pojedeš nešto toplo, sinko?“

„Ah, Dida, tko bi našao vremena sad za to? Jede se kad se stigne.“ Unuk se nacerio, ali neki tihi jad zacaklio mu se u kutku oka.

„A što se ne odmoriš malo od tog svog pištećeg sijamskog blizanca?“ Dida posegne za mobitelom koji je odmah poskočio pred od soli i godina izjedenim rukama starca i stao zavijati kao pažnje željno derište. Umirio se tek pod prstima Unuka s čijeg je lica već na halo iscurila sva boja, a one rijetke kapi spokoja isparile su mu iz oka. „Kako misliš ne znaš?! Zovi koga kog treba! Trebaju nam te brojke! Bez toga ne možemo ništa!“ Dida je zabrinuto gledao kako Unuk korača po sobi, izdaje naredbe i zadatke, dok mu se ruka znoji oko mobilnog mu sijamskog blizanca. Uvečer se sijamski blizanak nakratko umirio, a Unuk je glave usijane od višesatnog telefonskog maratona sjeo pred kamin u čijoj je utrobi razigrano krckala šuma narančasto crvenih plamičaka.

„Kako je mali Marko? Kako njemu ide?“ Didine je zgužvane usne nakratko ispeglao osmijeh što ga je izazva slika Unuka i njegova prijatelja nevaljalca u dječačkoj igri. Bilo je to pred mnogo godina.

„Ne znam.“

Didu je Unukov kratak i nezainteresiran odgovor zbunio. „Kako ne znaš? Pa deset ste godina tu ljetovali i visjeli jedno drugome za vratom cijele dane.“

„Znam Dida o kome pričaš i lijepo ti kažem da ne znam. Ne družimo se više.“

„Kako? Pa ne bi vas nekad ništa moglo razdvojiti? Da nije kakva cura u pitanju?“ Dida se trudio dokučiti misteriju, a Unuk se držao kao da čuva državnu tajnu čije otkrivanje nije dolazilo u obzir.

„Ma kakva cura…“ Jedino je što je Dida dobio kao odgovor na tu temu. A da je samo znao što je njegovu Unuku u tom trenu dodatno uvijalo moždane vijuge…

E moj Dida, kakva cura…

I dobro da Dida nije znao, jer tko zna koliko bi mu skočio tlak da je znao da Marko više ne priča s Unukom jer ga je ovaj preveslao kad su sklapali važan posao prošle jeseni. Marko bi mu to možda i nekako oprostio, da Unuk nije nastavio u istom tonu i preoteo mu velikog klijenta svega mjesec dana kasnije.

„Sinko, a što se to desilo da ti mobitel zvoni cijeli dan?“

„Nemoj se ti ništa uzrujavati Dida, posao.“

„Dobro, neka ti bude.“ Odlučio je Dida promijeniti temu da ne uzrujava Unuka. „Pričao mi je neki dan Stipe iz ribarnice da će brodogradilište na prodaju.“

Iznenada Unuk poskoči kao da ga je ošinula munja. „Brodogradilište….“ Krenulo je nanovo koračanje, no za razliku od onoga pred nekoliko sati, sada su njegovi koraci bili poletniji i lakši. Energični i optimistični. Ambiciozni.

„Žena mu radi za direktora već dvadeset godina. Prije nekih tjedan dana bili su neki stranci a s njima i garda našim političara.“
Dok se Dida još zabavljao prepričavanjem, Unuk je već vrtio scenarije i računice u glavi.

„Ante je dobio otkaz u hotelu. Strašno kako ti ljudi nemaju srca. Opremili ga bez riječi objašnjenja, njega i još pedeset ljudi jučer. Tragedija, sinko moj, za te ljude i njihove familije…“ Didino se lice natopilo tugom a stare su mu se oči zacaklile na vrućem zlatnom svijetlu što ga je isijavao kamin.

„Zovi Horvata! Nije me briga gdje je! Reci mu da se radi prilici koja se ne propušta!“ Unuk je već diktirao u telefon. Isto to svijetlo oslikalo je neku čudnu poluživu sjenu na Unukovom licu. „I reci mu da ulazimo u ugostiteljski biznis…“

ČIČA MIČA, TEK POČINJE PRIČA…