11.10.2007.
...robinja vremena...
Možda će ispasti da razmišljam pesimistično, ali ne slažem se, prije bih rekla da je to realno.
Koliko puta ne stignem napraviti što bih trebala? Ne izbrojivo…
Ponekad imam osjećaj da sam zatočenica, da robujem vremenu… a kako bi samo lijepo bilo kad bi vrijeme robovalo meni(?) Sve bih stigla, ali i tome mogu samo sanjati. Često puta čujem:“Sve se stigne kad se isplanira!“, ali ja ne želim živjeti isplaniranim životom, ne želim planirati svaki dan, svaki tjedan, svoju budućnost. Želim da me sutra iznenadi!
Teško je živjeti po pravilima jer ako nemam volje za nečim trud je uzaludan, isto kao što će uroditi plodom ako postoji volja…
„Sve se može kad se hoće!“ – malo sutra… trenutno bih najradije otputovala na pusto i osamljeno, ali ipak lijepo i sigurno mjesto, ali postoji li ono i zar bih mogla tamo otići?! Dobra stara poslovica kaže:“Ne možeš imati i ovce i novce!“
Po mom mišljenju razmišljati uvijek optimistično je besmisleno i nemoguće, sigurna sam u to…
Možda sam samo još jedna tinejdžerica u nizu koja pokušava pobjeći od vremena, ne dopustit da sijena polako izblijedi…
Ponekad se osjećam kao mrtvo slovo na papiru i ništa više. Služim samo da bi me netko iskoristio i onda u zaborav bacio.
Ali danas, danas živim u trenutku kada osjetila podivljaju. Kada živim da pišem, plešem na meni omiljene taktove lagane glazbe, kada osjećam boje i vidim mirise, kada je sve u tonu moje omiljene boje, kada nije sve crno-bijeli svijet…
Da, ovo je moja istina. Kao šuma koja ima ugažen put, kao i ptica koja ima kljun krut…
Živim da pobijedim nepobjedivo te da otkrijem neotkriveno…
- 17:51 -
Komentiraj (20) -
Print -
#
05.10.2007.
bojim se...
bojim se da uskoro za stalno odlazis da te vise nece biti...
da ce se sve pretvoriti u uspomene...
mozda ti u zadnje vrijeme nisam posvetila puno vremena ali nadam se da nemam razloga...
jer ovako se bojim da ces i ti shvatiti moj strah i da ce ti biti jos teze, a ja to nezelim... zelim da sve bude kao prije...
da mi pomazes pisati domacu zadacu, da me vozas u kolicima po ulici...
ali sad se sve okrenulo... ja sam ta koja tebi pomaze i nije mi nimalo tesko... sada ja tebe guram u kolicima i zabavljam te kao sto si ti mene... jednostavno me je strah izgubiti te...
pamtim ja i losle dane, kad sam bila ljuta na tebe zbog toga sto si mi potjerao drustvo jer si zelio mir u kuci...
da, to i nije najsvijetlija tocka u nasim zivotima bila, ali ja ti svejedno ne zamjeram...
jer znam da me volis, da sam tvoja mala mezimica...
nezelim da odes...
voljela bih kad bi znala kad se blizi tocan datum tvog kraja... da se znam pripremit...
jer stvarno se bojim da necu biti jaka...
voljela bih jos toliko toga s tobom napravit ali nemogu...
jer ti si u kolicima i sve je puno teze...
samo jednoj znaj... volim te....
Thompson
Moj dida i ja
Preko polja kroz sjecanje ide
krsan covik, tvrde brade side
pamtim pogled, tu toplinu oka
i svaka rijec je bila mu duboka
Cvrst je dida bio kao stijena
hrabra srca i kamenih gena
sva je mudrost utkana u njemu
njegove su price ucile me svemu
Postenim putem ici bit ce tesko, znaj
al' samo ces tako stici gdje je vjecni sjaj
Ref.
Hej, da mi je s tobom kao prije docekati zore
pogledati dolje sa Svilaje na Petrovo polje
moj dida i ja, prijatelja dva
drugo vrijeme, ista sudbina
Gleda na me planina Svilaja
sa ocima njegovoga sjaja
crpio je snagu tamo gore
planina mu iscrtala bore
Njegove su ispucale ruke
meni bile kao mirne luke
kako da mu zahvalim na svemu
sinu ime dao sam po njemu
Postenim putem ici bit ce tesko, znaj
al' samo ces tako stici gdje je vjecni sjaj
Ref.
Hej, da mi je pogledati dolje
sa Svilaje na Petrovo polje
pa da viknem jace od oluje
da me dida jos jedanput cuje
Ref.
- 18:07 -
Komentiraj (6) -
Print -
#