promatram, razmišljam
20.03.2010., subota
Vječni prsten
|
Sve će ove stvari jošte jednom doći kao što su bile i kako su prošle, i ti crni dani, i te plave noći, i ljubavi , čedne, strasne, dobrodošle; jednom tamo poslije hiljada, hiljada i hiljada ljeta opet ćemo naći ista svježa čula, ista srca mlada, i taj nježni osmijeh, blagi i domaći. Tada opet jednom nad svladanim grobom motrit ćemo svemir novim osvjetljenjem. Vladat ćemo opet svojim rosnim sobom, i ljubavnim plačem i požarnim htijenjem; samo ipak neće tada, nadajmo se, da nas jošte taru ove brige ružne, i da polet u vis događaji kose i plamen za ženom naše usne kužne. - Pa da barem tada, za tisuć tisuća i tisuću ljeta, i još mnogo veće, primimo na naša srca uzdišuća, kao nikad doslije, jedan uzduh sreće. Pariz, 1918. Augustin Ujević ... samo ipak neće tada, nadajmo se, da nas jošte taru ove brige ružne ... |
