promatram, razmišljam
31.08.2008., nedjelja
|
... još jednom ... Pismo Kad razmišljam o tebi obuzima me nježnost veća nego što mogu podnijeti, ponekad, i zato šutim promatrajući te dok me ne vidiš i, kao da je kraj godine, bilježim svakoga dana od čega se sastojiš, uplašen da nešto nedostaje: najprije ti čitava i meni okrenuta licem na kome su usne, čelo, obrazi i tragovi poljubaca, dva oka ispod nemirne kose i to bi bilo dovoljno da nema tvojih ruku koje me grle, zatim vrat, ramena, grudi i struk djevojčice koja plače, oblina trbuha poput hljeba dok zastajem na obali jezera koje već skriva sjena. Ali ja zatvaram oči jer ti se stidiš i poželim da te čuvam kad padne veče, daleko od stvari koje te bez mene poznaju. Na satu kazaljka pokriva jedna drugu i ptica na tvome prozoru ne uzima više zrno iz nepoznate ruke. Ugasi svjetlo, u tami ne mogu te odvojiti od sebe sama. Zvonimir Golob ... Kad razmišljam o tebi obuzima me nježnost ... |
20.08.2008., srijeda
Ne pitaj više
|
Ne pitaj više zašto te ljubim. Pitaj zašto raste trava i zašto je nemirno more. Pitaj otkud stiže vjetar proljetni i bijelom lađom snova tko krmani kad noć nad svijetom hladne prostre sjene. Ne pitaj zašto te voli moje čudno srce. Znaš li odakle koralj na dnu oceana? Valovi pričaju o zaspaloj ljepoti ali ti živiš daleko od glasa valova. Tvoja je misao strma pećina o koju se uzalud razbija moj život. Ne pitaj zašto te ljubim. Pristupi k meni! Tužno je moje srce. Ti i mjesec: dva nedohvatna cvijeta na visokoj planini zaborava. Vesna Parun ... Pitaj otkud stiže vjetar proljetni i bijelom lađom snova tko krmani kad noć nad svijetom hladne prostre sjene. ... |
07.08.2008., četvrtak
Ptice
|
Pticama je u mojoj glavi tijesno. Nisu one ono što sam sâm domislio i što ima mali mrak takva nastanka. Dospjele u moju glavu, one žele unutra vani, vani unutra, kao da je to jedno. Koliko je do mene, činim što mogu. Tu gdje sam pošumljavam, svićem, primičem i razmičem nebo za više prostora. Kada lete i sâm malo letim, kada se uzlepršaju odlijećem od sebe, kada pjevaju ćutim ljekovitu nemoć. Za mnogo prostora, za raspored upisan u krilima nemam pouzdana načina. U iluziji sam da bih mogao, da mogu, da hoću, ali polja kažu, moraš se dogovoriti s nama, to kaže i potok, prve kuće u izmaglici i dječak koji odmiče cestom. Danijel Dragojević ... Koliko je do mene, činim što mogu. Tu gdje sam pošumljavam, svićem, primičem i razmičem nebo za više prostora. Kada lete i sâm malo letim, kada se uzlepršaju odlijećem od sebe, kada pjevaju ćutim ljekovitu nemoć. ... |
