utorak, 13.04.2010.
HRABRA VEČERNJA PJESMA
Gospođo, a opet, gospođice moja
ja ti dođem kao piće ili kao cigareta
i sutra ćeš opet reći:
"Ne volim se!" i "kako me smeta!"
Skrivaš me mada me nitko ne vidi,
nevidljivim rukama te tako često grlim.
Kažeš da te zabavljam, al daleko od toga,
podsjećam te da ne zaboravljaš.
Divlja si.
I ne znam da li bjesniš kao mačka
ili plačeš kao dijete,
al opet kraj nas noć je gladna mačka.
Kažeš: "Mogu ti biti majka",
a voliš me kao ljubavnika.
Skrivaš me cijelog kao riječi,
kao strast na papiru
u kutiju od cipela, u ladicu ispod grudnjaka
ili kamo već žene skrivaju svoje tajne.
Željela bi pobjeći i biti sama, ali i nestati sa mnom
u noć sa mjesečinom, šetnjom i vremenom koje stoji iznad nas.
Prvo moramo biti zarobljeni da bi mogli biti slobodni, saznali smo.
ali opet, ne znamo ništa, i sanjamo umorni.
U razumu jutra noć je često nestvarna ili neostvarena,
ti šećeš polako
otmjenim pokretima kraljice,
gledaš me svojim staklenim očima.
I čekaš da opet uhvatiš pješčan i zamagljen sjaj,
pogled jednog snenog čovjeka.
D.R.
