12.10.2006. 21:48
Četvrtak 12.
Sutra je petak 13. if.Kao neki dan.Pa trebalo bi snimiti i film četvrtak 12. i subota 14.Engleze smo dobili 2:0.Robinsonov kiks ćete za koji mjesec na youtube naći pod The funniest goals...to je jedan od onih golova...
Čitam Pokojni Mattia Pascal.
Evo nešto za strašni četvrtak 12.Ovo je iz Donadinijeve drame Bezdan.Vrijedi pročitat.Kratak ulomak, ali kratkost mu ne umanjuje sablasnost.
ŠUBIĆ-Umrimo onda zajedno. Jer mene je strah sutrašnjeg dana. Sutra će sve ovo što je lijepo biti ružno. Bit će! Takav je život. Opet će se otvorit ponor između nas. Da! Da! Baš tako će biti! Dan će svanuti! I bit će sve mutno i blatno i gadno. A sad je lijepo. Tako je lijepo!
NINA- Mi ćemo se stisnuti jedno uz drugo i čekat ćemo se sunce. I opet će bit lijepo kao što je sad.
ŠUBIĆ- pristupi prozoru i razmaknuvši zavjese otvori ga
-Čuješ li kako pada. U ovoj kiši nestaje moja duše.
Umire, Nina, umire. A čemu da ja živim.
NINA- Svi ljudi nose bola u svojoj duši, pa ipak žive. Ja sam često o tome razmišljala gledajući ljude, kojima je život isto takav pakao kao i nama. ''Zašto oni žive?'' pitala sam se gledajući njihove patnje i najednom mi se to, što oni žive i hoće da žive, učinilo tako veliko. Učinilo mi se kao neko pobožno čekanje jednog božanstva. Čekajmo i mi Ivo. Sunce će doći.
ŠUVIĆ-Sve to, što mi sad govoriš, sve sam ja to već odavna osjetio i proživio…Pošao sam jednog dana kao i ti, sa svim tim svetinjama u svojoj duši, dok ih život nije sve prvom zgodom brutalno pregazio. S tim …s isti tim, o kojima mi sad govoriš. Prekasno je za sve…! Prekasno je…!(sruši se na divan , posljednje njegove riječi pretvaraju se u dugi histeričan krik)
NINA-Pa zar više ništa nema?
ŠUBIĆ-Ima samo još jedan žalosni sotona, koji se smije. U užasu dana njega nestaje. Samo kad oči oslijepe, kad svuda vlada pustoš i živci zamiru u posljednjem ludilu…onda, dolazi svake noći, on!...Crni kraljević! I smije se! Tiho!...Kao violina. Tamo vidiš..kraj etagere, stane. Podboči svoju blijedu lijepu glavu na ruku. Gleda me. I tako žalosno….žalosno se smije. A ja ne mogu da podnesem….ne mogu podnesem taj njegov podsmijeh i onda pijem…pijem…i padam pred njim na koljena. I valjam se..Ali on ne prestaje da se smije. Sve tiše i sve žalosnije. A kad je već dan, onda ga nestane. Ja ostanem sam. I smijem se….smijem se…(Tužno se smije)
NINA-Mi ćemo ga čekati!....Zar ne? Svake noći. U mraku. Samo jednu malu svjetiljčicu zapalit ćemo….i doletjet će crni leptiri..veliki, lijepi, crni leptiri.
ŠUBIĆ-(u zanosu) Nina…za to se ne boj..! Toga će biti svake večeri…!Puno…puno! Čekaj! Mi ćemo odmah piti! I umirat ćemo oboje. Zajedno…tiho i…polako…(nateče čašu i kuca s njom. (Čaša se čaše takne) Kako je tužno zveknulo…! Kao podsmjeh njegov…Pst! Ja slutim..on će opet doći.(odlazi polako na prstima k prozoru i spušta zavjese)
NINA(odlazo i raskrili obje ruke na vratima):
I nikoga unutra nećemo pustiti…Bit ćemo sami…Posve sami…(poleti i padne mu u zagrljaj)
ŠUBIĆ-Da!...Sve mora biti tiho…tiho…tiho…tiho…jer to je tako opasno…Obuhvati je i pleše s njom, isprva polako, a onda sve brže i brže, jedan ludi, sablasni ples.
2 Komentara | Print | # | ^
