Smrt, magla i sjeta uništenih fasada na rubu rijeke zaboravljenog grada
Moja su sjećanja na Vukovar nepotpuna. Nikad prije rata nisam bio u tom gradu. Nikad poslije rata nisam bio u tom gradu. Mjesec i pol dana koliko sam proveo u Vukovaru pod opsadom po važnosti u mom životu usporedivo je samo sa rođenjem kćeri. Nikad prije ni poslije nisam bio bliže smrti, osjećao njezinu stvarnu blizinu i istodobno hipnotički uživao u životu. Imao sam prilike iskusiti fantastične stvari, vidjeti gdje su granice psihičke i fizičke izdržljivosti, u zoru ležati u kukuruzištu kraj Trpinjske ceste kroz koje me vodio Blago Zadro kako bismo snimili srpske tenkove, zapravo tenkove JNA. Tada je ta razlika bila vrlo važna. Događaj u kukuruzištu rano jutro u drugoj polovici rujna 1991., kad nas je iznenadio topnički i tenkovski napad koji je počeo tridesetak minuta prije nego što je bilo uobičajeno, pa smo se našli na ničijoj zemlji, istodobno je bio strašan i prekrasan. Ležao sam potrbuške dok su nisko nad nama, uz zastrašujući, moćan i piskav zvuk, letjeli projektili. Zemlja mi je ušla u usta. Prisjetio sam se uvodnog dijela iz Marquesova romana „Pukovniku nema tko da piše“, u kojem jedna žena s uživanjem jede zemlju kao da jede život. U Vukovaru sam spoznao neke naizgled banalne stvari, to da je život važan, vrijedan, ključan, esencijalan, osnovan i nenadoknadiv bez obzira na to koliko smo materijalno, profesionalno, intimno ili na bilo kako drugačije postigli. Živjeti samo živjeti bez obzira na kvalitetu!
Ovo, vjerujem, mogu razumjeti samo oni koji su bili blizu smrti, kao što je bilo u Vukovaru, a drugima je to, vjerojatno, banalno ili smiješno. Meni je boravak u Vukovaru s braniteljima i civilima grada pomogao da danas bolje živim vlastiti život. Zato mi nikad nije bilo čudno niti sam tražio možebitna skrivena značenja u tome što je nakon Vukovara Mile Dedaković Jastreb odlučio živjeti kao poljoprivrednik pokraj mađarske granice sa svojom drugom ženom i što se Branko Borković Mladi Jastreb smjestio u Ivanić Gradu, gdje se bavi problemima dragovoljaca u jednoj doista nezavisnoj skupini.
Milu Dedakovića i Branka Borkovića prvi sam put sreo 20. kolovoza 1991. navečer u hotelu „Slavonija“ u Vinkovcima. Bio sam ondje već neko vrijeme kao izvjestitelj Hrvatske televizije. Odlazeći iz Zagreba u Vinkovce, u rat, nisam imao ni najmanju ideju o tome što je to zapravo. Najbliže slike o tome bile su iz američkih akcijskih , odnosno “vijetnamskih“, filmova. U svoj kofer Delsey spakirao sam odjeću i obuću kao da idem na put u neki europski grad u kojem ću napraviti mirnodopsku reportažu. Umjesto tenisica ponio sam cipele, umjesto obične majice za spavanje ljetnu srebrnu svilenu pidžamu… Kad me kolega Željko Valčić ugledao na recepciji hotela, prišao mi je silno iznenađen iskreno rekao: „Pa što ti radiš ovdje?? Ti ćeš poginuti!“. Tako sam iskreno sretan što je imao krivo. Mile Dedaković i Branko Borković stigli su u hotel „Slavonija“ prije deset sati navečer u starome mercedesu s krupnim vozačem. Večerali su u zakutku hotelskog restorana, podalje od domaćih i inozemnih izvjestitelja. No, ubrzo se pročulo da su oni novi zapovjednici vukovarske obrane. Bili su odjeveni u civilnu odjeću i nisu izgledali atraktivno, ponajmanje kao ljudi koji će zapovijedati herojskom obranom grada. Prišao sam im i zamolio ih da s njima pođem u Vukovar, jer je sutradan, bio moj red za izvještavanje. Studio HTV-a nalazio se u Vinkovcima, odakle je izvještavala jedna ekipa, a u Vukovar bi išla druga. U razgovoru s novim zapovjednicima obrane Dedakovićem i Borkovićem ništa nisam uspio doznati, čak ni njihova imena koja će još dva mjeseca biti najčuvanija tajna. U rano jutro, nešto prije šest sati, Dedaković i Borković već su otišli prema Vukovaru.
Mi smo kasnili za njima nekoliko minuta. Zvučnu kulisu jutra činile su potmule detonacije u daljini. Bio je sam početak rata i ekipe HTV-a bile su formirane kao za snimanje reportaže o premijeri u Dubrovniku: velik i spor kombi, vozač, rasvjetljivač, tonac, snimatelj i novinar. Poslije se to svelo na osobni, što je moguće brži, automobil u kojem su bili samo novinar i snimatelj. Dedakovića i Borkovića našli smo u zgradi policije iz koje su se do tada vodile akcije i u kojoj je vladala nepodnošljivo teška, dramatična atmosfera, meni tada nerazumljiva. S rubova grada čule su se eksplozije. Dedaković i Borković nisu imali jednostavan posao. On se nije sveo samo na to da trebaju sjesti za zapovjednički stol i početi bitku s JNA po strategiji kakvu su smislili. Situacija je bila kompliciranija i zbog dotadašnjih odnosa u stožeru obrane. Bilo je više razloga što su Dedakovića i Borkoviće poslali u Vukovar. Obrana grada nije bila ustrojena, akupine branitelja djelovale su odvojeno jedna od druge, u zapovjedni kadar u Zagrebu nisu imali povjerenja, a Dedaković i Borković profesionalni su, školovani, vojnici – major i kapetan. Rat u Vukovaru počeo je, zapravo, još u svibnju 1991., nakon demokratskih izbora, na kojima je pobijedio HDZ, i proglašenja hrvatske neovisnosti.
U gradu s miješanim hrvatskim i srpskim stanovništvom te s mađarskom i slovačkom manjinom do svibnja su nacionalne tenzije narasle do usijanja. S Radio – Vukovara protjerani su gotovo svi, brojni nehrvati, pa je ekipa novopridošlih radijskih početnika emitirala politički angažiran program Hrvatskog radija. Naoružavali su se Hrvati, naoružavali su se Srbi. Pod krinkom nacionalnog konflikta šverceri si vodili svoje ratove, metkom su se sklanjali mafijaški, a katkad i politički, protivnici. Vukovar je prije rata, priča se, bio jedan od najvećih švercerskih centara u bivšoj Jugoslaviji, odakle se roba, osim po Hrvatskoj, lako transportirala u obližnju Vojvodinu, srbiju i Bosnu. Brodovima bi se iz Mađarske Dunavom dopremale cigarete, coca-cola u limenkama, viski…
Rat je bjesnio ulicama Vukovara, zatvarali su se i mučili ljudi u podrumima i prije nego što će na njega pasti prva bomba JNA. O Merčepovoj ulozi u tom se smislu štošta govorilo, i još se u povjerljivosti prenosi, no sigurno je da je on prestao biti zapovjednik obrane Vukovara čim se prvi put začula sirena koja oglašava zračnu opasnost, odnosno od početka stvarnog sukoba moćne JNA i srpskih dobrovoljaca s neobično, ludo hrabrim braniteljima Vukovara. Dedaković i Borković tako su se, prije svega, suočili s nekolicinom neposlušnih dotadašnjih šerifa od kojih su trebali preuzeti zapovjedništvo. Znam da su neke od njih s iznimnim oprezom držali podalje od sebe i informacija tjednima poslije. Sjećam se da je jedne noći, usred bombardiranja, Dedaković izašao na dogovor s njima. Nije ga dugo bilo, zbog čega se Borković veoma uzrujao. Meni nitko ništa nije opširnije govorio i objašnjavao. U jednom podrumu u centru Vukovara, razmjerno prostranom atomskom skloništu, blizu zgrade policije i gotovo nasuprot dvorcu Eltz, bio je smješten stožer obrane. Strme stube s ruba dvorišne zgrade vodile su duboko u zadimljeno grotlo glavne prostorije kojom je dominirao velik stol s vojnim kartama. S desne strane prostorije bila su dva manja stola sa računalima na kojima su članovi stožera u rijetkim trenucima odmora uglavnom igrali jednostavne igre poput tetrisa, a nasuprot glavnom stolu nalazila se radna ploha s telefonima. Iza glavne prostorije bila je spavaonica sa desetak kreveta na kat u kojima je, uvijek na istoj postelji, netko poluodjeven spavao. Na spavanje u stožer obrane dolazili su zapovjednici pojedinih točaka obrane koji i kad su bili najumorniji, zbog silovitosti bombardiranja, na svojim mjestima nisu mogli sklopiti oči. Spavalo se na smjene. Kad bi jedan ustao, drugi bi ga zamijenio. Lijevo od glavnog stola bio je manji hodnik iz kojeg se ulazilo u tri manje prostorije. U jednoj je bila kuhinja, u drugoj prostorija za primanje i slanje šifriranih poruka sa sefom, i treća, manja, koja je služila kao sklonište.
Vrlo brzo su Dedaković i Borković uspjeli napraviti koordinaciju između svih obrambenih punktova, organizirati komunikacijske kanale i strateški i taktički postaviti obranu. Dedaković je u smrdljivoj i zadimljenoj prostoriji sjedio na čelu stola, zbog vrućine uvijek odjeven samo u potkošulju, pušio je kao dimnjak, pred njim su bile mape te mikrofon i zvučnik radio stanice preko koje je vodio akcije. Svakog dana je bilo napetije i smrtonosnije. Isprva su se timski brojile detonacije. Jednom bi čovjeku to dosadilo nakon nešto vremena, kad bi se brojka popela na nekoliko stotina. Onda bi brojio drugi, pa treći… Na kraju dana otprilike bi se znalo koliko je granata i bomba palo, a računalo bi se od ponoći do ponoći. Bombardiranje je bilo neprekidno i iz svega raspoloživog oružja: aviona, topova, minobacača, VBR-a, zolja, osa, puškomitraljeza, pušaka, pištolja… Iako nikad nisam bio u vojsci, za dva tri dana naučio sam raspoznavati granate po zvuku koji stvara u letu i po silini eksplozije. Baš svi smo uvijek točno po zvuku znali lete li granate iz višecjevnog raketnog bacača ili iz tenka. Kad bi se čulo desetak potmulih eksplozija sa sjeveroistoka, znali smo da je to VBR s druge strane Dunava i da će projektili pasti dok nabrojimo do šest. Tek se katkad znala „čuti“ neuobičajena tišina, moćni, opći potmuli zvuk potresenih zgrada i zemlje koja se smiruje. Uvijek zakratko. Radio vezom su u štab stizale vijesti sa svih točaka obrane i vrsti i silini napada, kretanju neprijateljskih jedinica, o žrtvama… svake minute svakog dana vijesti su bile gore i dramatičnije, no u stožeru obranei među braniteljima atmosfera je bila uzorna. Svi su bili ponosni i osjećali s moćnima. Svi smo vjerovali da Vukovar neće pasti. Realno gledajući iz ove perspektive, osam godina poslije, vidim koliko je to bilo naivno. Vukovar je bio okružen sa svih strana i veza sa slobodnim dijelom Hrvatske, prema Vinkovcima, bila je cesta što je djelomice vodila kroz kukuruzište u kojem su bili ukopani rovovi. Malo dalje na toj cesti bili su aktivni tenkovi JNA, a neprestano su napadana slobodna sela uz cestu kako bi se prekinula jedina komunikacija za dopremu hrane, lijekova, oružja i streljiva – Bogdanovci, Marinci i Nuštar. Usred Vukovara bila je aktivna vojarna JNA. Vukovar je branilo malo ljudi, mnogo manje od deset tisuća, ako se dobro sjećam. Napadala ga je nekoliko puta brojnija vojska, s kopna, iz zraka i s rijeke. Za razliku od Vukovarskih boraca, Jna je tehnički bila dobro opremljena. Pravo je čudo što još više vukovarskih branitelja nije poginulo. Borili su se fanatično.
Na svakog hrvatsog vojnika pala su dva ili tri srpska. Barem smo vjerovali u to. Genijalni informatičari i stručnjaci za radio veze prisluškivali su srpske obavještajne kanale i tako su stizale značajne informacije. Kako se situacija iz dana u dan pogoršavala, i veze su bile sve lošije. Srbi su u jednoj kući u Vukovaru ubili jednog zapovjednika obrane i kod njega su našli motorolu kodiranu za komunikaciju na hrvatskim kanalima. Stišćući gumb za govor, onemogućavali su naše radioveze, a mogli su i prisluškivati. Činilo se da je osoba s tom motorolom bila ubačena u sam grad, među hrvatske snage. U jednom trenutku jačina signala te motorole bila je tako jaka da se Borkoviću, koji je bio kraj glavne radiostanice, učinilo da je ta osoba u stožeru obrane. A, možda je i bila. Žustro je ustao od stola, zgrabio kalašnjikov, repetirao ga, uperio u nas i zaurlao: „Svi ruke u vis!!!“ nisam znao što se događa, brzo sam podigao ruke, učinio je to i Dedaković. Svi koji su imali motorole morali su ih pokazati. Pretražen je cijeli štab, no uhoda nije pronađena. Dedakovićeva i Borkovićeva strategija obrane, uz izvrsne borce, funkcionirala je poput dobro uvježbana orkestra, premda su stalno stizale vijesti o ljudskim gubicima. Nije bilo vremena za žalovanje. Na smrti prijatelja i suboraca reagiralo se kratkom šutnjom, a potom, po pravilu, riječima: „ E, jebi ga.“ Svakog sam dana sa snimateljem Vinkom Penezićem izlazio iz podruma na teren da napravimo reportažu. Pratio bi nas i pokazivao nam put netko od boraca. Bila je to neprestana utrka sa smrću. Nekoliko puta smo zamalo poginuli, a jednom, kad smo išli do Velikog bojlera (kodno ime zapovjednika točke u blizini Vodotornja) , doživjeli smo takav napad iz višecjevnog raketnog bacača da neko vrijeme nismo znali jesmo li uopće živi. Detonacija nas je odbacila u zid, neko vrijeme nismo vidjeli ni čuli, mislili smo: Evo ga, to je to. Mrtvi smo. Prepričavanje ratnih događaja i formu ratnih anegdota zamrzio sam u prvom susretu s bojištem.
Preživjeli Vukovarci i branitelji grada na to imaju mnogo veće pravo od novinara. Šestogodišnja djevojčica koja umire na stražnjem sjedalu automobila na putu do bolnice, granatom razoreni ljudi u staračkom domu kojih ljepljivo meso pomiješano s barutom visi sa stropa, ruševine zgrada, krhotine što prekrivaju ulice, koje zbog toga izgledaju kao uzorano slavonsko polje, grad koji bespovratno nestaje, kataklizma, miris smrti - to je Vukovar kakav pamtim. Bolnica je svakog dana bila sve punija, pacijenti su operirani i zbrinjavani u nemogućim uvjetima. Posvuda krv. Doktorica Vesna Bosanac u večernjim je satima, ako bombardiranje nije bilo suviše jako, u vojničkim metalnim posudama znala donijeti znala donieti bolji obrok Mili Dedakoviću i Branku Borkoviću. Bila je zadivljujuće mirna.
U Vukovaru su se prve optužbe na račun Zagreba čule sredinom rujna. Vukovarci su isprva čekali pojačanja u ljudstvu, zatim u oružju, a tek potom u streljivu. Malo je što stizalo, i to vrlo rijetko. Nekim čudom, i tko zna kojim putem, u drugoj polovici rujna u Vukovar su stigla četiri stara tenka, ali oni nisu dugo vremena bili od pomoći. Na kraju su branitelji skromno zatražili samo jedno: dovoljno streljiva da se obrane. Bilo je to potresno. Na dezertiranje nitko nije pomišljao. Iako je situacija svakim danom bila sve gora, nitko nije pomišljao da će Vukovar dosita pasti, vojnici su se borili kao lavovi. Jedno jutro Mile Dedaković zamolio me da u sklopu vijseti iz Vukovara za prvo izdanje jutarnjih Vijesti HTV-a, u osam sati, uvrstim diskretno formuliranu informaciju da nedostaje streljiva. Dedaković je rekao da je to poruka. Učinio sam to jer sam procijenio da tu informaciju vrijedi objaviti, i da se ne kosi s pravilima profesije. Premda nije jasno zašto je upotrijebio riječ „poruka“. Poslao samtu „poruku“, kao i sve druge izvještaje, preko jedinoga telefona koji je radio u Vukovaru – onoga u stožeru obrane. Nekoliko minuta poslije zazvonio je telefon. Digao sam slušalicu i čuo glas tadašnje šefice Ureda predsjednika Republike Zdravke Bušić, koja mi je rekla da predsjednik želi razgovarati s Jastrebom. Jastreb je odmahnuo rukom rekavši da ne želi razgovarati s tajnicom, samo s predsjednikom. Uskoro sam začuo predsjednikov glas i predao slušalicu Dedakoviću. Hitno potrebno, obećano, streljivo koje je trebalo odavna stići još nije došlo iz Osijeka. Predsjednik se tome začudio i obećao je da će stići još tog dana. Nikad nije stiglo.
Stigao je listopad i Mile Dedaković me pozvao na stranu rekavši:“Malac, vrijeme je da ideš!“ Pokušao sam iskamčiti još koji dan, no ta je rečenica bila zapovijed. Danas znam da mi je, poslavši me na vrijeme iz Vukovara, spasio život. Snimatelj Vinko Penezić i ja probili smo se kroz kukuruzno polje prema Bogdanovcima ne znajući da je u to vrijeme to područje bilo ničija zemlja. Ubrzo potom zauzeli su ga srpski vojnici. Presijecanjem te komunikacije svi su putovi prema Vukovaru bili zatvoreni. Vukovar je ostao posve sam. Do kraja.
Kad sam nakon pada vukovara na HTV-u vidio snimku tužne kolone preživjelih kako ulaze u Kristalnu dvoranu hotela Inter-Continental, učinilo mi se to ponižavajućim za heroje i patnike istovremeno. To je, vjerojatno, bila najmučnije i najpotresenija scena koju sam ikada doživio. Izvještavajući iz Vukovara, bio sam lice i glas onih u podrumu i na fronti uz koje je bila cijela Hrvatska. Zbog njih sam primao i primam, brojne iskaze ljubavi. Žalim što ih nikada nisam imao prilike prenijeti. Branka Borkovića sreo sam prvi put nakon Vukovara u Zagrebu, u studenome 1991., kad ga je tražila Vojna policija. Otišli smo na ručak u jedan skroviti restoran. Ondje mi je Branko ispričao neke detalje o obrani Vukovara, govorio mi o odnosu Zagreba prema tom bojištu, o tome zašto ga lovi Vojna policija. Te informacije nemam pravo objaviti, a Borković će ih iznijeti kad za to dođe vrijeme. Sretao sam se s njim i družio još neko vrijeme, ali se, nažalost, više ne viđamo. Ostao mi je u sjećanju kao vrlo pošten čovjek i dobar vojnik. Milu Dedakovića sreo sam godinu dana poslije, slučajno, u restoranu kod Drageca, upravo kad je odlučio otići na selo. Izgrlili smo se i otišli u jedan restoran kod Velike Gorice u kojem smo se provodili do jutra. Više ga nikad nisam vidio. Brojne Vukovarske tajne kiad nećemo doznati. Na neki su način svi ključni svjedoci razjedinjeni, raseljeni, posvađani ili mrtvi. Nitko ne zna baš cijelu istinu. Nad sve se sudionike obrane Vukovara, naksvjetlije točke rata u Hrvatskoj, nadvila sjena sumnje. Iz te veličanstvene ratne bitke, koju uspoređuju sa staljingradskom, nikto nije izašao kao heroj. Bizarno.
Nedžad Haznadar Globus 1999.
|
