Sva jad i bijeda haškog suda
c/p Večernji list 15.4.2007.
Amerikanci, pa potom i Britanci, dva najveća i ključna saveznika donedavno vrlo moćne haaške glavne tužiteljice Carle Del Ponte, odrekli su je se do kraja. Prvo je New York Times objavio priču kako je glavna haaška tužiteljica pomogla Beogradu u prikrivanju tajni s transkripata razgovora na kojima je vojno-politički vrh SRJ i Srbije vodio rat u RH i BiH, a potom je stiglo i pismo Sir Geoffreya Nicea, britanskog tužitelja u slučaju Milošević. U njemu, nemilosrdno po svoju bivšu šeficu, potvrđuje kako je Del Ponteova činila “neshvatljive” ustupke Beogradu, na štetu BiH i Hrvatske.
Još u prosincu prošle godine, na Vijeću sigurnosti UN-a, Del Ponteova je zaprijetila da će, nakon 7 godina, otići, pa kad nitko nije reagirao, dva mjeseca poslije i potvrdila je da u ljeto 2007. neće više biti glavna tužiteljica.
Svi su znali
Odradila je dobar posao, što se tiče “druge lige” srpskih vojnih i političkih vođa, odličan posao glede “prve lige” hrvatskih vojskovođa, a strašan je poraz doživjela smrću “nepresuđenog” Miloševića. Odlazi najviše zbog toga što je shvatila da su je izigrali saveznici i da neće doživjeti dolazak Karadžića i Mladića u haaški pritvor.
Problem je što je, svojim dogovorom s Beogradom, učinila presedan i srpskoj politici omogućila da se, godinama poslije uvijek iznova pozivaju na pravo da zaštite svoje državne tajne i Haagu ne pošalju ključne dokaze protiv sebe. Britanac Nice, koji je nakon odlaska iz Haaga od kraljice dobio i plemićku titulu “Sir”, sada i sam priznaje da je znao za nepravne postupke svoje šefice. Sada kaže kako se on s time nije slagao. Nebitno. Jer, logično je zaključiti da su za dogovor tužtieljstva sa Srbijom iz 2003. znali i svi koji su to trebali znati, poglavito SAD i Velika Britanija kao ključni saveznici haaškog suda.
Ucjena Hrvatske
No, ipak netko nije znao za politički dogovor Beograda i Haaga – politički Zagreb. Nije ga naslutio ni predsjednik Stjepan Mesić 2000. i 2001. kad je doslovce “cijeli arhiv Pantovčaka” preseljen u Haag, ni 2005. kad Britanci ucjenjujući Sanadera blokadom primanja Hrvatske u EU uspijevaju pokrenuti “Akcijski plan” za hvatanje Gotovine.
I sam iznenađen otkrivanjem tajnog dogovora glavne haaške tužiteljice i srbijanske politike, premijer Ivo Sanader sada izjavljuje: “Naredio sam da se istraži vjerodostojnost takvih izjava i ukoliko bi se pokazalo da su optužbe točne, onda se to pitanje mora raspraviti u UN, jer su oni utemeljitelji suda u Haagu”.
Sanaderov je istup logičan, ali vjerojatno neće polučiti efekte, s obzirom na to da je Hrvatska Haagu već dala i više nego što je on tražio, ispunila sve želje stranih politika i sada ima znatno smanjen manevarski prostor glede Haaga. Što je bilo bilo je i – prošlo. Ključnim se pokazuje i to što je 2000. Hrvatska “razmontirala” svoju vanjskoobavještajnu agenciju HIS, koja je do tada doslovce znala što Milošević i njegovi drugovi u Beogradu tog jutra doručkuju.
Britanci, kojima sada njihov “Sir” doista umješno čuva obraz, te Amerikanci, sada dakle složno lupaju po Carli Del Ponte. Ta će akcija, međutim, polučiti nešto potencijalno korisno za aktivnosti Hrvatske i obrane u Haagu optuženih hrvatskih generala. Nedvojbeno je da ova afera jako narušava opću vjerodostojnost haaškog tužiteljstva.
S obzirom na to da se radi o aferi, tehnički nastaloj zbog “transkripata”, jasno je da će to obrane koristiti i time rušiti i vjerodostojnost “brijunskih” i drugih, ukupno 17 transkripata koliko ih je (od poslanih 666) tužiteljstvo uvrstilo u optužnice. S hrvatske strane već postoje dokazi da su transkripti, ti “ključni dokazi zločinačkog pothvata” – namještani. A možda se ispuni i želja hrvatskog premijera, pa se o aferi raspravi i u UN-u.
|