domijeve nacije

550km daleko od doma

nije bilo jednostavno sjest u vlaku u kupe (kak se to uopće piše?!) s nekim čudnim psycho likom i krenut u Munchen u Hostel. Svi koji su gledali film Hostel znaju o čemu pričam. Ipak, mp3 player (Chad, tenks) je bio u ušima, na svakoj granici su me pregledavali ko da mi mali Osama Bin Laden viri iz torbe, tak da fakat ne kužim zakaj ja izgledam tak sumnjivo. a kad sam konduktera pitao jel se može otić u 'sleeping wagon', on mi je rekao "Naravno, to je 150kn." jebemu sunce skupo! platiš povratnu kartu 610kn i onda nemreš ni odspavat na krevetu neg se moraš meškoljit i ravnat kičmu svako malo na onim smiješnim stolcima (koji se, btw. danas u rijetko kojem vlaku mogu onak spustit i stvorit polu-krevet od toga)...

ipak, 9 sati i 550 km daleko od kuće nekak je brzo prošlo i u 6 ujuto našao sam se u kišnom Munchenu. stvari sam ostavio u hostelu WOMBAT koji me najviše oduševio. mi kod nas nemamo takve ni hotele, a kamoli hostele... o maroku, npr., da i ne pričam, al o tome imate tu (uvodni, prvi, drugi, treći, četvrti, peti)... hostel nema, kao mnogi, samo dobru recepciju, već su i sobe do jaja, ima nekakvo dvorište s chill out zonom, super bar (lijevo je jedna neprezentabilna slika, al jedino tu imam)u kojem je velika piva 1€! dobro, bio je happy hour (koji traje cijelu večer), ali normalna cijena je 2€, a za Paulaner od 0.5L to je super cijena i u Hrvatskoj, a kamoli u Njemačkoj.

hodanje po pustom gradu jer se sve otvara tek u 10 (bila je subota), odlazak natrag u hostel po stvari i pičenje na intervju s gitaristom od Stainda... fora je sve profunkcioniralo , odradio sam to i imao sam osjećaj ko da mi je netko ogroman teret skinuo s leđa, jer na putovanjima ne volim imat nekakve obveze... večer je prošla u revijalnom tonu punom pive i bambusa i zajebancije sa strancima u hostelu. naravno da opet najviše ima amerikanaca i to već nije normalno. po svuda ih je, ali svi izbjegavaju Slovačku zbog filma :)

biljar i smijeh doveli su nas do trenutka kad smo morali otić na koncert (izvještaj ovdje)gdje na ulazu i garderobi radi lik koji nas je na hrvatskom pitao "Pa kako vi to čudno pričate?" jer ja pričam hrvatski, a frendice slovenski, pa mu ništa nije bilo jasno. kasnije se ispostavilo da je to upoznavanje bilo korisno jer nam je nakon koncerta i ogromne gužve dao stvari debelo prek reda.... skužio nas je valjda jer smo bili pijano glasni...

povratak u hostel i spavanje u sobi s nekakvim Talijanima... vikend je prošo ekspresno i već sam se našao u vlaku za doma. ovog puta do Ljubljane nisam išao sam, ali na ulasku u našu dragu Hrvatsku opet su me izgnjavili ko najvećeg kriminalce... više se čak ni ne čudim....