sve je super i sve je za pet....
tek je nedjelja...
eto, opet se meni dešava da pišem u 11 ujutro. već dva posta za redom... al se ponavlja i činjenica da poslije njih idem krmit i žvalit se s jastukom. već vidim kak ću se probudit sa smežuranom facom od sline koja će se scjedit s mojih čvalja.
 nego, mislim da se u buduće neću trebat budit u nedjelju ujutro. drugim (i pozitivnijim) riječima, subota će bit i dalje rezervirana za pivkane, pljugice, eterčiće i pregovaranje dal da pokleknemo pred željom da nam se jede Kebab (joooooj, to mi već otvara novu temu)...
nadobudno, ovaj put nas je došlo 7 i igrali mi kak to inače biva. dodavali (krivo i dobro), pucali (u okvir i izvan), psovali, naguravali se, primali golove, davali golove... sve dok nam majstor nije počeo glumit Trezegueta i dao nam gol s rukom. Fair play je umro. napetost je rasla, dali smo gol, poništen je. teške riječi su pale. pokupili smo se s terena i vjerojatno izgubili volju za daljnjim igranjem. da se vidi da sam ipak čovjek, jedini sam pružio ruku protivnicima (koji ju baš i nisu zaslužili)...
Uglavnom, jučer me kebab nije vidio i sa suzama u očima sam odlazio doma i namazo si neke nedovoljno kancerogene pizdarije na kruh. e da mi je neko onda pred oči stavio neki festfud (pa makar i ovakav mekdonalds...). skinuo bi se do pasa, sjeo za stol, priljepio konobaru eure na čelendru, naručio neku mjuzu i prionuo na sve kaj mi donesu. ovak sam si moro sam donosit, roštat po kuhinji, palit telku i blejit. tak je i bilo, a ostalog se ne sjećam. samo znam da me budilica iz nekog razloga ujutro (pro)budila i nakon zbunjenog dešifriravanja "Zašto?!", skužio sam koji je dan. ostalo je išlo sporo al sigurno...
Sad idem u krevet u istu pozu iz koje sam se u brutalno-turbo-jaaako-preranih 8.15 probudio. Buđenje i cijelo jutro potiskujem u sebe, i kad se probudim neću ni znat da sam negdje bio... a kamoli trčao i znojio se (mislim, come on...)
n.p. PINK FLOYD - division bell
|
