strah i prijezir u skloništu...
 noćas nam vrag nije dao mira! mi mu govorimo "nećemo, nećemo", ali nas je malo po malo vodio prema propasti i smijo nam se "od 8. razreda ste moji! nemojte sad glumit nevinašca! tonete dublje i dublje sve dok se na kraju ne vidimo DOLJE!" ... prvo je nepreglednu naslagu natjero da s faxa dofura bocu (2 litre, bokte)... onda nam je dao tračak nade da će naši razumi prevladat, jer gledaviši tekmu, riječi su nam bile "ma nećemo, ko zna kaj će bit, bumo to prodali." (još smo skoro i dileri postali)... ali, nakon par pivi i pljugi, nakon gnjavljenja hostesa, zbediranog spuštanja glave na pjesme tipa "Cignače", trpljenja pijanih starih poznanika iz osnovne, počelo je... već smo šnjofali flašu, a minutu nakon toga već smo se derali i smijeali i držali natopljenu južnjačku zastavu u rukama... ko je zbunjen, nek pogleda film iz naslova... smijeh i nevjerica...
glavno da sam se ja čak ujutro i probudio prije 10 i otišo na nogomet, i nemile scene dočekaše me... šupci iz ekipe mi se nisu pojavili jer su se valjda porazbijali noć prije... nema veze, sjeo sam natrag u auto, pustio si muziku i polako klizio po cestama i gledo kak kiša pegla... OBOŽAVAM takve nedjelje, kad mi sunčeko ne nabija grižnju savjesti kaj "ne sjedim na popodnevnoj špici", "kaj ne ližem sladoled na jarunu" il "kaj ne hranim labudove u maksimiru"... pogotovo kad mi se ne da... bit će vremena i za to, kad obaveze splasnu i vrijeme zareda par normalnih dana...
tak da sam krečio sestrinu sobu koja će napokon postat moja (još jedna!), sjeo pred telku, pogledo sve one nepotrebne tekme (Zbilj donji - Špičkovina) koje su se prenosile, i naravno - zaspo...
Ipak, kad sam se probudio i sunce je malo zasijalo i dalo mi snage da i slijedeći tjedan peglamo po zajebanciji, nepotrebnim cugama (između i za vrijeme predavanja), pljugama ("oops! i don't even smoke, but i love the way it smells") i pivama...
predsjednik obećaje...
thanks for stopping by...
n.p. LOSTPROPHETS - start something
|
