Que serra, serra
Čudno je to kako se neki ljudi tijekom godina promijene. A neki ostanu potpuno isti. Sa 10 godina sam bila sigurna da ću kada odrastem postati botaničar. Fascinirale su me razne biljne vrste i bila sam valjda jedina 10-godišnjakinja koja je znala prepoznati vrste cvijeća na livadi i poneki latinski naziv. Sa 12 me botanika više nije zanimala jer sam shvatila da bi bilo super biti veterinar. Znate ono, peseki, mačke i ptičice kojima bi pomagala. E, ali onda sam shvatila da većina veterinara pregledava svinjske polovice i porađa stoku (sitnog zuba), a jako malo ih ima sreću da rade sa kućnim ljubimcima. I tada je sa početkom gimnazije nastala ideja da studiram anglistiku, ali to me nije dugo «držalo» jer sam već na drugoj godini željela postati stjuardesa. Ideja o putovanju u daleke zemlje činila se romantičnom, ali i spojivom sa dobro plaćenim poslom. Stjuardesa je zatim postala kriminalistica, a ova je opet postala turistički radnik (hotelijer), a ona arheolog. A na kraju sam upisala sociologiju ( a skoro sam završila kao teta u vrtiću).
I danas sam svjesna da sam mogla steći bilo koje od željenih zanimanja...jer me sve zanima...i volim puno stvari. Pa mi se teško odlučiti. I onda gledam prilog na TV-u gdje neki klinac od 13 godina kaže da već sada zna što želi postati...želi biti ekonomist i razočaran je jer je prošli razred prošao «samo sa 4». Svoju neodlučnost tijekom godina tumačim kao odrastanje, istraživanje i upoznavanje samoga sebe. Sigurno postoji razlog zašto sam baš ovdje gdje jesam, sa ovim ne/znanjem koje posjedujem. I sigurno će mi se uskoro, kao protuteža svim sranjima, početi dešavati toliko super stvari u životu da neću znati što bi od silne sreće. Nema veze...još rastem...
