dali me itko čuje, dali me itko razumije, čuje se samo mumljanje, čuje se samo nepoznat glas... vidim samo sjene koje me okružuju...ali ne mogu do njih, ne mogu ih zagrlit, ne mogu ih tužno gledat..u mojim očima nema ničega...vidi se samo odsjaj tuge, koja zapravo ni ne postoji...
vidim samo obris svega, ništa nije dio mene..ništa ne želi biti dio mene...
u mome srcu se stvorila praznina, koju ispunja bol, bol koja je dio mene, koja će biti uvijek tu, bol koja mi neda da dišem...bol koja mi nanosi tugu na lice, bol zbog koje suze nisu ništa loše...
kamo pobjeći....gdje god da se okrenem vidim te siluete koje me prate, ne mogu im pobjeći, moj život postaje još tamniji i tmurniji...
svi ti pogledi upereni u mene, smanjuju moje srce koje ionako jedva kuca...
kako se neke stvari mogu promjeniti u jednoj jedinoj sekundi, koliko je važno uživati u svemu što je stvoreno za tebe, onome što te usrećuje..svaki trenutak je baš tu za nas...
ljudi to ne vide...čine se tako nesretnima..tako da svoju tugu prikrivaju osmijehom..

dali me itko čuje, dali me itko razumije, čuje se samo mumljanje, čuje se samo nepoznat glas... vidim samo sjene koje me okružuju...ali ne mogu do njih, ne mogu ih zagrlit, ne mogu ih tužno gledat..u mojim očima nema ničega...vidi se samo odsjaj tuge, koja zapravo ni ne postoji...
vidim samo obris svega, ništa nije dio mene..ništa ne želi biti dio mene...
u mome srcu se stvorila praznina, koju ispunja bol, bol koja je dio mene, koja će biti uvijek tu, bol koja mi neda da dišem...bol koja mi nanosi tugu na lice, bol zbog koje suze nisu ništa loše...
kamo pobjeći....gdje god da se okrenem vidim te siluete koje me prate, ne mogu im pobjeći, moj život postaje još tamniji i tmurniji...
svi ti pogledi upereni u mene, smanjuju moje srce koje ionako jedva kuca...
kako se neke stvari mogu promjeniti u jednoj jedinoj sekundi, koliko je važno uživati u svemu što je stvoreno za tebe, onome što te usrećuje..svaki trenutak je baš tu za nas...
ljudi to ne vide...čine se tako nesretnima..tako da svoju tugu prikrivaju osmijehom..

dali me itko čuje, dali me itko razumije, čuje se samo mumljanje, čuje se samo nepoznat glas... vidim samo sjene koje me okružuju...ali ne mogu do njih, ne mogu ih zagrlit, ne mogu ih tužno gledat..u mojim očima nema ničega...vidi se samo odsjaj tuge, koja zapravo ni ne postoji...
vidim samo obris svega, ništa nije dio mene..ništa ne želi biti dio mene...
u mome srcu se stvorila praznina, koju ispunja bol, bol koja je dio mene, koja će biti uvijek tu, bol koja mi neda da dišem...bol koja mi nanosi tugu na lice, bol zbog koje suze nisu ništa loše...
kamo pobjeći....gdje god da se okrenem vidim te siluete koje me prate, ne mogu im pobjeći, moj život postaje još tamniji i tmurniji...
svi ti pogledi upereni u mene, smanjuju moje srce koje ionako jedva kuca...
kako se neke stvari mogu promjeniti u jednoj jedinoj sekundi, koliko je važno uživati u svemu što je stvoreno za tebe, onome što te usrećuje..svaki trenutak je baš tu za nas...
ljudi to ne vide...čine se tako nesretnima..tako da svoju tugu prikrivaju osmijehom..

dali me itko čuje, dali me itko razumije, čuje se samo mumljanje, čuje se samo nepoznat glas... vidim samo sjene koje me okružuju...ali ne mogu do njih, ne mogu ih zagrlit, ne mogu ih tužno gledat..u mojim očima nema ničega...vidi se samo odsjaj tuge, koja zapravo ni ne postoji...
vidim samo obris svega, ništa nije dio mene..ništa ne želi biti dio mene...
u mome srcu se stvorila praznina, koju ispunja bol, bol koja je dio mene, koja će biti uvijek tu, bol koja mi neda da dišem...bol koja mi nanosi tugu na lice, bol zbog koje suze nisu ništa loše...
kamo pobjeći....gdje god da se okrenem vidim te siluete koje me prate, ne mogu im pobjeći, moj život postaje još tamniji i tmurniji...
svi ti pogledi upereni u mene, smanjuju moje srce koje ionako jedva kuca...
kako se neke stvari mogu promjeniti u jednoj jedinoj sekundi, koliko je važno uživati u svemu što je stvoreno za tebe, onome što te usrećuje..svaki trenutak je baš tu za nas...
ljudi to ne vide...čine se tako nesretnima..tako da svoju tugu prikrivaju osmijehom..

dali me itko čuje, dali me itko razumije, čuje se samo mumljanje, čuje se samo nepoznat glas... vidim samo sjene koje me okružuju...ali ne mogu do njih, ne mogu ih zagrlit, ne mogu ih tužno gledat..u mojim očima nema ničega...vidi se samo odsjaj tuge, koja zapravo ni ne postoji...
vidim samo obris svega, ništa nije dio mene..ništa ne želi biti dio mene...
u mome srcu se stvorila praznina, koju ispunja bol, bol koja je dio mene, koja će biti uvijek tu, bol koja mi neda da dišem...bol koja mi nanosi tugu na lice, bol zbog koje suze nisu ništa loše...
kamo pobjeći....gdje god da se okrenem vidim te siluete koje me prate, ne mogu im pobjeći, moj život postaje još tamniji i tmurniji...
svi ti pogledi upereni u mene, smanjuju moje srce koje ionako jedva kuca...
kako se neke stvari mogu promjeniti u jednoj jedinoj sekundi, koliko je važno uživati u svemu što je stvoreno za tebe, onome što te usrećuje..svaki trenutak je baš tu za nas...
ljudi to ne vide...čine se tako nesretnima..tako da svoju tugu prikrivaju osmijehom..

dali me itko čuje, dali me itko razumije, čuje se samo mumljanje, čuje se samo nepoznat glas... vidim samo sjene koje me okružuju...ali ne mogu do njih, ne mogu ih zagrlit, ne mogu ih tužno gledat..u mojim očima nema ničega...vidi se samo odsjaj tuge, koja zapravo ni ne postoji...
vidim samo obris svega, ništa nije dio mene..ništa ne želi biti dio mene...
u mome srcu se stvorila praznina, koju ispunja bol, bol koja je dio mene, koja će biti uvijek tu, bol koja mi neda da dišem...bol koja mi nanosi tugu na lice, bol zbog koje suze nisu ništa loše...
kamo pobjeći....gdje god da se okrenem vidim te siluete koje me prate, ne mogu im pobjeći, moj život postaje još tamniji i tmurniji...
svi ti pogledi upereni u mene, smanjuju moje srce koje ionako jedva kuca...
kako se neke stvari mogu promjeniti u jednoj jedinoj sekundi, koliko je važno uživati u svemu što je stvoreno za tebe, onome što te usrećuje..svaki trenutak je baš tu za nas...
ljudi to ne vide...čine se tako nesretnima..tako da svoju tugu prikrivaju osmijehom..

dali me itko čuje, dali me itko razumije, čuje se samo mumljanje, čuje se samo nepoznat glas... vidim samo sjene koje me okružuju...ali ne mogu do njih, ne mogu ih zagrlit, ne mogu ih tužno gledat..u mojim očima nema ničega...vidi se samo odsjaj tuge, koja zapravo ni ne postoji...
vidim samo obris svega, ništa nije dio mene..ništa ne želi biti dio mene...
u mome srcu se stvorila praznina, koju ispunja bol, bol koja je dio mene, koja će biti uvijek tu, bol koja mi neda da dišem...bol koja mi nanosi tugu na lice, bol zbog koje suze nisu ništa loše...
kamo pobjeći....gdje god da se okrenem vidim te siluete koje me prate, ne mogu im pobjeći, moj život postaje još tamniji i tmurniji...
svi ti pogledi upereni u mene, smanjuju moje srce koje ionako jedva kuca...
kako se neke stvari mogu promjeniti u jednoj jedinoj sekundi, koliko je važno uživati u svemu što je stvoreno za tebe, onome što te usrećuje..svaki trenutak je baš tu za nas...
ljudi to ne vide...čine se tako nesretnima..tako da svoju tugu prikrivaju osmijehom..