|
kako to....
imaš potpuno povjerenje u osobu, možeš joj sve reći, sve šta te muči i tišti, sve svoje brige, sve svoje osjećaje, baš sve...nadaš se da će to ostati zauvijek, i u tome trenutku kada misliš da ima barem malo nade i utjehe na ovome svijetu...dođe to razočaranje...nemaš više oslonca, nemaš više osobu koja je uvijek uz tebe, koja će te slušati, koja će ti dati savjet, koja će ti reći kakav si, koja će te voljeti baš onakvog kakav jesi, koja će tvoju priču poslušati ako treba i bezbroj puta, koja će te razumjeti i biti uz tebe...ta osoba nestaje, polako odlazi, nema je više, ostao je samo netko koga više ni ne prepoznaješ, zapitaš se tko je to, netko tebi nepoznat, sve je otišlo u nepovrat..žališ za njom, želiš da se vrati, ali ništa, ništa ne možeš učiniti da promjeniš sudbinu...tvoja volja za životom propada brzo i naglo...i nije ti jasno šta se događa, zašto sve mora biti tako okrutno, zašto nemaš više nekoga kome možeš vjerovati....shvaćaš, ti si kriv, kriv si jer si se rodio, jer živiš, jer razmišljaš, jer radiš pogreške, jer ti je dosta toga....
želiš živjeti samo da dišeš u samoći i tuzi, želiš da te nitko ne pogleda, želiš da te svi mrze, jer bi se jedino tako osjećao korisno, jer bi jedino tada nečemu služio....
|
