Prvi dan u seoskoj ambulanti

Nedavno sam dobio posao liječnika obiteljske medicine, popularno skraćeno LOM u jednom malo selu nadomak Zagreba. Prije toga radio sam dvije godine kao seoski liječnik u zagorju, te sam mislio da sam vidio sve što se može vidjeti. No, vidi vraga, dođem na teren gdje bi svi trebali biti uljudniji, obrazovaniji, u svakom smislu bolji, kad ono LOM. 2000 ljudi(čitaj pacijenata i bolesnika u prevedenom smislu). Za početak dok sam se kretao prema radnom mjestu cestom dugom nekih 600 m molio sam boga da umrem da ne moram više udisati stajski smrad na 36C u sred ljeta. Ulazim u ambulantu, imam što vidjeti, trošna kućica, ne održavana, prljava, opreme ni za osnovne probleme, nema čak ni anti šok terapije, a bolesnici čekaju kao da je prvi mjesec i sezona gripe. Jedina svijetla točka je medicinska sestra koja zna svoj posao i ne pravi se pametna(iz iskustva to je jedino što inače rade). Prvi pacijent je odmah naglasio što me čeka u idućim mjesecima. Ulazi na vrata, naočale, uredno ošišan i obučen, no ima lagani tremor, naime trese se nekontroliranim mini pokretima gornjeg dijela tijela. Pitam ga izvolite dobar dan. On kaže: uff, što je vruće. Bok, bok. Gledam povijest bolesti, ništa sumnjivo u kartonu. Kaže treba potvrdu za vozački. Ok. Krenem ja pisati potvrdu, kad počinje priču: ona konobarica, to ništa. Ne ide. Samo slušam i ne vjerujem što priča. Nastavlja, doktorica je bila dobra, al to jednostavno nije išlo, izdržali smo tri godine i više ne ide. Tu počinje moja sumnja i pitanje: je li ovaj čovjek poludio kad me vidio ili je lud od prije samo mu to nitko nije rekao. Šaljem ga direkt na psihijatriju i odbijam dati potvrdu za vozački. On pita zašto mora kod psihijatra, a ja mu odgovorim: zato jer vam on mora napisati potvrdu, to je standardna procedura. 3 dana kasnije dolazi s papirom od psihijatra. Piše preko cijelog papira NIJE SPOSOBAN UPRAVLJATI MOTORNIM VOZILIMA. Nije precrtano olovkom, početak Kaže da mu je vruće, precrtano olovkom, priča priču koja nema smisla precrtano olovkom. Pitam ga, tko je ovo precrtao, kaže otvoreno-JA. Pitam zašto, odgovara zato jer nije istina, uopće nije vruće. Pitam ga, jel vidite da je psihijatar rekao da ne smijete voziti. Kaže on smijem, pa ja sam autom ovdje došao. Kažem mu da dođe sutra jer je radno vrijeme završilo, izlazim iz ambulante za par minuta idem kući, vidim dotičnog kako ulazi u svoj automobil, prolazim pored njega i počnem razmišljati, a što ako me luđak zgazi, hodam čujem škripanje guma iza leđa, samo zatvorim oči i ukopam se na mjestu, proleti pored mene, prestigne kamion u maloj ulici velikom brzinom i ode u nepoznatom pravcu. Smijem se od sreće što me nije zgazio, al se svaki dan pitam kad će naletiti na mene s idejom da me pogazi. Prvi dan na selu, a to je bio samo jedan od bolesnika, sve skupa taj dan ih je 50tak sjelo preko puta mene. Nisu toliko ludi, al ima svega. Više o njima u idućem pisanju.