dodir u misli
21.10.2004., četvrtak
Kud plovi ovaj brod?
 Kud plovi ovaj brod, mojim mislima pretovaren? U koja je to mora zalutao? Tražeći svoga kapetana... U nemirima ispituje snage, sa olujama bitke vodi. Tako malem u velikom prostranstvu.... Jedra mu istrgana divljim vjetrovima, putnike mu ispili pobješnjeli valovi... Usamljen... Po pučini traži sebe, a tako želi luku i neko mirno more... plavetno... Glatku obalu za svoje emocije... Za Ljubav podiže zastavu mira... na jarbolu života. Trule svoje daske i kormilo potrošeno... predaje piratima... Loli Vas Dodir... |
19.10.2004., utorak
Ti me činiš posebnom
Za ovu ljubav ne postoji ime... Da je umrla, uskrsnućem bi se zvala. Da je živjela, svijet bi poharala. Svi ovi nemiri, pijesak su bili... naša ljubav, laka stopala vječnosti. Trag smo ostavili naraštaju osjećaja, nek oćute što ljubav je. U mora smo zaranjali, bisere jedno za drugo tražili. Dugo na dnu, bez zraka ostajali, a nismo život izdahnuli. Kroz bure smo lako plovili, i površinom mora bez težine hodali. Ti si bio moj cilj... ja tvoje odredište. Nije bilo te sile, ni zakona ovozemaljskih, koji bi zid med nama gradili. A kada su se ruke spajale i jedna u drugoj nestajale... bili smo jedno. Živjela sam tvojim srcem, ti si u mojoj krvi vrio. Pod tvojom sam kožom plovila, u mojim venama pute si znao. Pa bi onda tako, stopljeni u jedno... do visina sunca raširili krila. Ja pod tvojim perjem, umirena... sretna. Ti nad mojom dušom, snagom muškog tijela. U smiraju dana, tražili smo trave... pa se onda spleli pod nebeskim svodom. Oko tvojeg tijela, ja sam bila ruža... što se lako penje, godinama njegovana. Ti me činiš posebnom... Ti si moja ljubav... I ponekad pomislim, ja sam samo sjena, što ju tvoje srce preko mene stvara. Ti mi onda rukom trepavice takneš... sve nemire otjeraš... kao mlado sunce, stare magle, jesenje... |
14.10.2004., četvrtak
Smisao?
Rodila sam se prije trideset i jednu godinu na današnji dan. Bila je Nedjelja. Mama kaže da je strahovito padala kiša. Valjda je zbog toga toliko volim... tu kišu. Danas je dan baš sličan tomu. Mama još kaže da se u isti tren rodio jedan Mali Rom, i da sam sigurno zbog toga ovako crna ( što mi nikada nije bilo jasno). Ono što je paradoks, a zanimljivo... da su malom Romu dolazili u "ekipama" u posjet, meni i mojoj mami... nitko. Nisam bila po želji... Ma, sve je bilo o.k, ten, boja očiju... čak je i kilaža bila solidna, samo... spol nije bio po volji, mom ocu. Iščekivao se sin! Svake se godine u ovo vrijeme pitam isto pitanje i nikada ne nalazim odgovor: Zašto još uvijek jednako boli? Zašto se s godinama bol ne gasi... i do kada? Valjda s rođenjem steknete status, unaprijed su vam formirali poglede... A ja? Uvijek na pola... ni na nebu ni na zemlji. U tom međuprostoru lebdim sve ove godine. Malo se spustim bliže tlu, ali ga ne dotaknem, pa se malo vinem suncu pod oblake... ne preblizu. I gdje je smisao? U kojoj se fazi izgubio? Smisao moga života, tuđe su noge pogazile, na đonovima me raznijele... I taj život su mi nametnuli, pa nisam ga tražila... Godinama ga valjam, kao glinu po dlanovima... i kakovu god metamorfozu od njega načinila, dlanovi mi uvijek ostaju blatni... Možda će jednom doći kiša koja će oprati sve. Moje lice, kožu, blato, dlanove i ovaj prljavi svijet...Loli Vas vaš dodir |
11.10.2004., ponedjeljak
Božje pazzle
Vozim danas prema gradu i razmišljam... što smo na tom svijetu i koliko li nas samo ima. Pa kako Bog baš na svakog od nas svoj poged okreće i kakvim nas je to stvorio? Pokraj mene prolazi mnoštvo drugih automobila... neki nervozno žure, trube, idu... zacrtanim putem. A hoće li tami i stići? Doma su ostavili ženu, majku, djecu... i opet nervozno pritišću papučicu. Doći će s večeri kući, umorni, siti svega, a najviše sebe. Kako se posvetiti obitelji, kad si umoran od svega? U tom razmišljanju cesta me vodi, klizava, mokra. Visoko iznad mene... tmurno nebo. Pomislih onda... dosjetljiv je Bog! Stvorio nas je poput pazzli. Jednostavno... nisi potpun, jesi cjelovit, ali ne i potpun. Svi tražimo onu koja se uklapa s nama, i kada nađemo bivamo zajedno jači, stabilniji. Dobivamo sliku obitelji! Ipak, prođe kroz naše živote jako puno onih koji se na prvi pogled jako dobro uklapaju, a onda uvidite da su drugačijeg dizajna i od slike ništa. Sve dok ne nađete onu pravu. Podlogu za slaganje, najsigurnije je potražiti u vjeri. Cesta odmiče... Sa nadvožnjaka gledam prozore, svaki prozor, dio svijeta i svijet za sebe. Stakla zamagljena, plačljiva... jer vani je hladno, u stanu toplo... I neka, tako treba biti... Toplo u domovima i srcima.... Loli Vas vaš dodir |
10.10.2004., nedjelja
Riječ poput one: OPROSTI
|
Pitam se ponekad postoji li dostojna zamjena za ovu riječ? Možda i postoji... možda bi tu "zamjenicu" bilo lakše prevaliti preko usana, nego obično, a tako teško: oprosti! Ljudi smo... tu, po ovoj istoj zemlji hodamo, iste trave gazimo, iste vode pijemo... a opet, toliko smo različiti. Svi, sa manama i onim dobrim stranama. Žalosno je to što te dobre strane tako rijetko vidimo, a još manje osjetimo. Puno je jednostavnije biti bahat, ohol... nedostupan. A svima nam treba ljubavi, nježnosti, topline... i tu padamo! Pred oklopima, barijerama, noge nam otkazuju poslušnost. Šminka se istopi i ostajemo ogoljeni, nagi pred tim istim svijetom. Odjenuli smo se u najljepše haljine, najbolje marke i najskuplje nakite... Bisere imamo na rukama, ali ne i u očima. Tamo je tama... Znala je govoriti jedna moja profesorica da su oči ogledalo duše. Kada ste posljedni put pogledali nekomu u oči? Da ste i željeli... ljudi ne daju! Spuštaju poglede, samo u dušu NE! U dušu mi ne gledaj. Razmislite ovu noć... a u jutro, prvo oprostite sebi... a onda i drugima... I život će biti lakši... Loli Vas vaš dodir... |
Dodir u misli...
|
Što to bješe ljubav... kroz stihove, možete čitati na mojoj stranici poezije, a ovdje ću Vam pokušati prenijeti svoje misli o životu, ljubavi, navikama... i svemu što nas okružuje... Ljubi Vas vaš dodir... |
