subota, 26.03.2005.
Điberiš! Čitaj i saznaj...
A evo mene konačno. Zadržanost moja je imala veze sa zadržanosti koju nisam mogao a da je ne zadržim. No to zadržanje me iz dana u dan izmorilo tako da sam morao odmoriti. Kako sam se odmarao, sanjao sam razne stvari koje mi ni u snu ne mogu doći, no kako su došle u snu, to su zapravo snovi koji su mi htjeli reči da nešto samnom nije baš uredu, pa sam odustao od toga. Toga ili joga, koga? A nikoga, ja sam ostao sam, jadan tužan ranjen, no on me gledao i tako zaključio da nije uvijek nužno biti jedan od onih. Evo što mi je rekao:
Koliko dugo možete. Ja mogu dugo. Samo ako me ulovi panika onda mi ne ide. Ma kad poslije svega shvatim ja, jednostavno, miran sam. Kako da sagledam stvari, to me ne muči, nego kako da sam problem rješim, to me muči. Sam sam u pogledu zbivanja, ali generalno ja sam sasvim zadovoljan. Ali ko je ta osoba koja može sama, a da pritom ne posrne. Koliko dugo mora ta određena osoba biti u doticaju sa svim tim, a da ne bude prozivana zbog toga i da ne bude ostavljena da sama rješi to sa samom sobom. Kako stvari stoje to nije moguće. Kad čovjek krene sam u tu avanturu mora biti spreman na poniženje, mora biti spreman na gaženje. Uvijek sam se pitao kako da sam pobjedim unutarnji nemir, kako da sam pobjedim sva ta prepucavanja između samih činičnih radnji. Kome treba samoprojekcija u život? Meni ne. Ja trebam samo malo te stvari i onda ću sam doći do cilja bez da se okrenem, bez posustajanja. Ali moji nisu ti koji su spremni biti tu za mene, ja sam sam. I dok stojim nasred sobe sam, posred sebe uvijek ugledam glad za taštinom, glad za pohlepom. I nakon takve polemike čovjek apsolutno zavoli takav način komuniciranja i krene u život svojim putem. Ja sam uvijek spreman na kompromis, ali ne mogu biti spreman na životne potrebe koje me zasmetaju u postojanju samih problema i ja se mogu samo obratiti, a ne zaratiti. I kamo da krenem? Kamo da naprosto koraknem, da li u vodu ili u mrak? Radije tamo gdje me sama moja percepcija odvede, ali da li mogu biti spreman na potporu moje taštine. Ne, ja sam robot koji ne može biti zatvoren, ja sam konj kojega jaše bijeli prinčevi puni samopouzdanja i laskavim putem otkrivaju samo da su nepostojeće figure koje daju mozgu da se prži...
A kaj, kaj me se uvijek mora razmeti! Ali, ako još jednom pročitate, te izbacite neke riječi, shvatiti ćete da zapravo zborim stvari koje ste se sami pitali, a niste se usudili pitati!
Ljudi moji komentiram od sada ko lud! živio Firefox!
Bio jedan čovjek, došo rođo iz Amerika, te oženio našu sugrađanku, koju je upoznao preko interneta. No, ona ga je nakon određenog vremena sterala, no to njemu nije prihvatljivo. Uzeo je čekić, te ju zatukao na Ilici, kako je išla na posao. Zbog njega sam zakasnio na fucks! Ja znam da ljudi kažu kako ti se uvijek nekaj odbije o glavu, ali čekić...
Ne, ovo nije bio vic, nego stvarnost, no da bar živimo u vicu. PTSP opet na djelu. Ali ovaj put nema Jace. Ovaj put nije samoobojstvo-ovaj put je život 3 žene. Kažu da je kriva država jer mu je dala dozvolu za pištolj. Ma, da nije imao dozvolu, mislite da onda ne bi ubio žene. Možda sa sjekirom... To je gadan problem u hrvata. Kako rješiti...nazovite našu Jacu Macu, na hot line 060/666999. Mazim te zlo i naopako!
Naši ljudi ne bi Gotovinu predali da ga vide. Pa ne bi ni ja...znate zakaj? Zato jer bi onda poslije 2 sata bio mrtav! Neka on bježi, neka smo mi u kurcu. Uvijek će postojati medo i njegove parole na kraju (vic):
Kurtoni su skupi, no djeca su još skuplja!
Pesimisti su samo dobro obavješteni optimisti!
Mijenjam sve što imam, za ono što nemam!!!
Ovaj zadnji bi bio zgodan! Pozdrav i budite sretni, ako vas baš nejde, znajte: Sutra će biti još gore! Uživaj ;o)
PUNO I GRO HRANE (ŠUNKA, HREN, MLAĐAHNI LUK, ROTKVICE, JAJCA), KELAČA, CUGE, PLJUGE, KAVE I OSTALIH ZALA KOJA UNOSITE U SVOJE DOBRO ODRŽANU TJELESINU! UKRATKO, SRETAN USKRS!
