Horror Vacui

To na latinskom znači strah od praznog prostora.

Ne patim skoro ni od jedne malo poznatije fobije, osim kaj se bojim pasa, al to je već trauma, mislim na fobije bez nekog određenog razloga ili uzroka. Tipa klaustrofobije, agorafobije i ostalih strahova kojim ne znam baš pravo ime.
Ali mi je valjda od desete godine (a imam neki čudan feeling da to seže dublje u moju prošlost) samo jedna noćna mora na repertoaru. "Oni" (nedefinirane persone; alieni?) su osvojili Zemlju koju ja gledam (kao) s Mjeseca i odjedanput shvaćam koliko na Zemlji zapravo ima praznog prostora (zrak, more, pustinje) i to me užasne, čak više od činjenice da su "oni" osvojili Zemlju, to tak nije bitno. I taj pang! (ko da te neko tavom po glavi pukne) užasa (kaj sam svjestan sve te praznine) probudi…
Najmanje jedanput godišnje imam taj san, al me taj neopisivi feeling zna puknut pred san. Tad postanem svjestan svake molekule zraka u sobi i imam osjećaj da mi je soba veličine nogometnog igrališta! Fakat nemrem opisat taj strahoviti (makar meni) osjećaj, koji se čini tak banalan, al nije… Ne znam ga opisat, ni nacrtat, ni opisat riječima, a kamoli pismeno…
Uopće to nisam smatrao fobijom, niti to je prava fobija, mislim da čak ni ne postoji, nije medicinski dokazana, jer na Internetu nisam ništa našao, osim da je horror vacui strah od praznog prostora kod slikara/kipara koji cijelu površinu moraju nečime popuniti. Upravo sam na likovnom od Antolićke jučer čuo taj izraz i potaknulo me da probam opisat taj moj feeling.
Imam sreće kaj mogu živjet s tim – pretrpim se jednom godišnje kad sanjam, znam san napamet, iako ga se nikak nemrem sjetit više od 20% (nema smisla, znam), a kad me pred san ulovi taj osjećaj, brže-bolje zaspim, pa preživim. Ali stvarno nije ugodno… Srce mi počne lupat, ma neopisivo, nekakva ogromna tjeskoba u meni pomiješana s još više straha – ni od čega! Retardirano! Jel iko ikad čuo za to,(nedajbože) osjetio?