Domar

Nećete vjerovat! Išo sam po sisterku u Tituš i uđem nutra i čekam da izađe (imala je folklor, koji šatro kasno završava, pa da se jadno dijete ne vraća samo doma po mraku) i zujim po Titušu. I ko mi uleti? Naš domar, tzv. Policajac Bobby! (Naš friend iz dobrih, starih dana kad je s nama na engl. išla Ššt)
"Dobra večer!" (teatralno govorim, s očitim amusementom (kak se to veli po naški?) na licu)
"Šta ti tu radiš?!" (u očima mu se vidi mix zbunjenosti, ljutnje i zabave)
"Kaj nesmijem bit tu?" (smješkam se)
"Ma smiješ, al šta oćeš?"
"Ak smijem, onda dobro. Tu sam." (i dalje se smješkam)
"Daj čekaj vani, zakaj si ušo?"
"Pa kaj ne smijem čekat nutra? A u ostalom sam prijetnja cvijeću vani." ()
Onda je tu neš počeo srat kak treba bit faca pa priznat (nisam!), bla, bla, bla... Onda sam ga neš pito za video nadzor, kaj nas nema snimljeno (), prešo je prek toga, ko da niš nisam reko i nastavio dalje:
"Ma, ti si još dobar, ona tvoje friendica, ona s dugom smeđom kosom (Maja il Karmen?), ona je najgora, (počne glumit Maju) 'Kaj ja?! Ma ne bi ja ni u snu!'"
Onda me je počeo ispitivat di idem u školu, di mi friendice idu u školu... Onda sam opet spomenuo cvijeće i veli on:
"Slobodno odi trgat, al sad će te -"
"Video nadzor?" (upadnem ja)
"Ne, sad će te ulovit Sokol Marić Security!" ( tu sam na podu, dižem se, pokušavam se uozbiljit i pitat)
"A policajac Bobby?"
"Ma, nema njega, on ti je u Engleskoj!"
Onda je otišo.
Ma, legenda! Ipak mi se isplatilo ić do Tituša!
Kami, ajmo sutra, poslje škole opet posjetit našeg firienda.