Terapija urinom (najodvratniji post ikad!)

Više od tri milijuna Kineza svakodnevno pije vlastiti urin iz medicinskih razloga; bivši indijski premijer bio je jedan od zagovornika ove prirodne terapije, a doživio je 99 godina; pijenje 'vlastitog soka' navodno nije bilo strano ni pop zvijezdama poput Jima Morrisona ili Stevea McQueena, a u alternativnoj medicini postoji čitav pokret koji promiče urin kao čudotvorni lijek za mnoge bolesti...



Prije nego se zakunete da nikada više ne želite čuti 'Light My Fire' ili vidjeti 'Papillon', znajte da spomenuti celebrityji nisu jedini – za dobar broj živućih i pokojnih zvijezda priča se da su svojevremeno, najčešće u ludim šezdesetima iskusili blagodati terapije urinom. No – obzirom da je riječ o istinskoj tabu temi – jasno je da velikoj većini njih nije bilo u interesu hvalisati se time.

Urin je kao potencijalni lijek izučavan već tisućama godina, vjerojatno najduže u tradicionalnoj indijskoj medicini, o čemu podaci sežu unazad 5.000 godina. U novije vrijeme njime su se kao lijekom koristile povijesne ličnosti iz te zemlje, poput Mahatme Ghandija i Morarjija Desaija – čovjeka koji je krajem sedamdesetih bio indijski premijer i jedan od najglasnijih zagovornika urinske terapije, a samo godinu dana nedostajalo mu je da doživi stotu.

Pijenje vlastitog urina i danas je normalno za određene grupe ljudi na Dalekom istoku, odnosno u zemljama poput Kine (više od tri milijuna ljudi, prema službenim podacima državne informativne agencije Xinhua), Tajlanda ili Japana. Promoviraju ga i neki 'čudotvorno' izliječeni zapadnjaci, primjerice Amerikanka Martha Christy koja je o tome napisala knjigu 'Your Own Perfect Medicine'.

I dok su mnogi svjesni dezinfekcijskih svojstava urina – primjerice, pri čišćenju rana, o čemu je pisao još otac moderne medicine Hipokrat, terapija urinom odnosi se prije svega na ono što bi većini civiliziranih ljudi bilo pri vrhu najodvratnijih zamislivih stvari (kad smo kod toga – nije pretjerano teško zamisliti i nešto slično, ali 'malo' gore, zar ne?) – njegovu oralnu konzumaciju.

FARMACEUTSKA ZAVJERA?
Među bolestima koje ovaj postupak navodno liječi su sve vrste prehlade i gripe, kožne, spolne, probavne i srčane bolesti, astma, dizenterija i imunološki poremećaji, a neki tvrde čak i rak ili AIDS. Urinofili tvrde da nas medicina stoljećima, tisućljećima drži u neznanju i taji od nas da nam je najsavršeniji lijek za gotovo sve što nas muči doslovno uvijek nadohvat ruke.



Nadalje, argument koji se često spominje je da farmaceutske kompanije zgrću milijarde dolara prodajom lijekova i kozmetičkih preparata zasnovanih na sastojcima kojih ima u urinu. Možda će vas taj podatak šokirati, ali on je istinit. No razlog zbog kojeg je to tako posve je banalan – urin može sadržavati gomilu najrazličitijih sastojaka, jer riječ je o nusproduktu probave u kojem se nalaze tvari koje nisu apsorbirane u krvotok. Jednostavno, kada u tijelo unosite nečega više nego što mu je potrebno, ono će to izbaciti nakon obrade u bubrezima.

Jasno je da se mnogi od tih sastojaka mogu pokazati ljekovitima, neki od njih čak se uistinu i dobivaju iz samog urina, ali to nipošto ne znači i da bismo pijenjem vlastitog urina u kojem ih ima mogli izliječiti neku bolest. Objašnjenje je bolno logično i razumljivo: primjerice, ako konzumirate jako puno vitamina C, višak kojeg tijelo ne može primiti završit će u vašem urinu. Ako tu izlučevinu ponovno popijete, tijelo će ga se ponovno riješiti... Čak i ako nekoliko puta ponovite postupak kako bi nešto od tog vitamina C ipak ostalo u tijelu, postići ćete neusporedivo manje nego da ste jednostavno pojeli naranču, u kojoj se taj sastojak nalazi u puno većim količinama.

STERILNOST
Još jedna stvar koja ima utjecaja u privlačenju novih poklonika ove terapije je otkriće da konzumacija urina u pravilu ni na koji način nije štetna. Neugodan miris kojeg može imati potječe od kemijskih reakcija s dušičnim sastojcima, ali tekućina je posve sterilna dok se nalazi u mjehuru, iako putem kroz tanko crijevo može pokupiti kakvu bakterijsku infekciju.



No ako nešto nije štetno, ne znači odmah i da je korisno. Dokaz za to je i činjenica da se urin sastoji od 95-postotnog udjela vode i pomalo drugih elemenata, od kojih je najbrojnija urea (spoj ugljika, dušika, vodika i kisika), produkt razlaganja bjelančevina u tijelu, inače poznati diuretik i organsko gnojivo. U većim količinama ona može biti otrovna za čovjeka, ali u urinu se nalazi u medicinski beznačajnoj količini. Isto tako je i s drugim potencijalno korisnim (ili štetnim) sastojcima, koji se u sintetiziranom i koncentriranom obliku ionako nalaze u nekim lijekovima ili kozmetičkim proizvodima.

U novije vrijeme ljudske i životinjske fekalije filtriraju se i koriste ne samo u medicinske svrhe, nego i kao ekološki prihvatljivo biološko gorivo. Danas znamo da je riječ o izvoru sastojaka vrijednih proučavanja, no neki su do tih saznanja došli na teži način. Zato, dobro je znati da se nećete otrovati ako se u situaciji života ili smrti napijete s 'donje slavine', ali u potrazi za izlječenjem ipak se poslužite nešto konvencionalnijim metodama...

by Aleksandar Holiga, T-Portal