Tell me baby what's the story?

Blog piše djevojka od 23 godine koja je ponekad frustrirana stvarima koje se dešavaju oko nje.
Dnevnik velike cure je mjesto na kojem se mogu anonimno izraziti o stvarima koje me muče, a ujedno je i moje malo carstvo u koje mogu pobjeći od svakodnevnih obaveza.




Kontakt

dnevnikvelikecure@gmail.com


Since:

01.09.2015.


Ti to možeš i hoćeš, jel da da hoćeš?
utorak, 20.09.2016.

Ej bok, to sam ja! Nisam pisala više od pola godine (marljiva sam, jel da?), al ti donosim sretne vijesti! JAAAKO SRETNE VIJESTI! Bar za mene, ne znam kak je za tebe. Čitaj, možda se i ti pokreneš!

Long story short, prije godinu dana, bila sam cca 10 kila teža curica od 20 godina koja je sama sebi rekla da će ove godine bit marljiva. Napisala sam čak i post o tome kak želim dat otkaz i postat medicinska sestra (nebum ti ga kopirala tu, neda mi se, al skrolaj si dolje niže pa pročitaj), pisala sam i o tome kak imam natjecanje u boksu za koje moram skinut kile..
Ta mala curica se zainatila sama sebi. Ta mala curica je danas godinu dana starija, ima 21 godinu, ima 10 kila manje, 3. je u državi u sportu kojeg voli više neg je ikad voljela čokoladu (a ko god me zna, zna kakav sam parazit kad je čokolada u pitanju). Ono najvažnije, ta mala curica je rekla svima nek se gone, naučila se izboriti za sebe i ta mala curica je danas upala na fakultet kojeg je priželjkivala 3 godine i za kojeg se tolko mučila, trudila i plakala 432867482374 puta! Da! Upisala sam medicinu!

Znoj, krv, suze, živci na rubu.. Vrijedilo je svake sekunde. Osjećaj kad sam stala na vagu i vidjela koliko imam kila. Osjećaj kad sam prvi put u životu primila medalju u ruke. Osjećaj kad sam vidjela da sam upala na fakultet. Osjećaj kad su mi mama i tata, prijatelji i sva ostala podrška koja je trpjela moje ispade i slomove živaca, rekli "bravo mala, ponosni smo!", osjećaj kad znam da ću za tri dana pustit Lilly Allen - Fuck you, dok dajem otkaz..
Znaš zapravo kolko me strah? Kolko me strah izać iz svoje sigurne zone i prepustit se u nekaj skroz novo, nepoznato.. Strah me. Imam osjećaj da stojim na vrhu litice, trebam napravit korak naprijed i sad je pitanje dal ću poletjet il ću se razbit. Al ću zakoračit, rađe ću letjeti 5 sekundi i znati kakav je osjećaj letjeti, nego da cijeli život živim onak kak neću. Na poslu kojeg ne volim.

Zakaj ti to pišem? Zato! Zato jer ak nekaj stvarno želiš se potrudi i dogodit će ti se. Nema te sile na svijetu koja ti može reći da ti nekaj nemreš, ak to stvarno hoćeš. Sam kreiraš svoju sudbinu. Gledaj mene. Mala curica koja nije imala niš, dala je apsulutno sve, bila uporni mali gad, svi su mi govorili da ja to nemrem i da to nije za mene i nek se držim sigurne zone jer je to tak pravilno i to tak mora bit.. And look at me now bitches!
Pokreni se. Nemoj im dat da te slome i uvjere te u nešto u što oni vjeruju, pokaži im da su u krivu i da ti to možeš i hoćeš. Ja to mogu i hoću. Stani pred ogledalo, reci to 10 puta na glas. Ma govori to dok sam ne povjeruješ u to, jer si sposoban. Dišeš, živ si. Sam biraš što ćeš sa svojim životom. Ne daj da ti vrijeme prođe i da za 10 godina lupaš glavom o zid jer nisi pokušao.

Ajde, make a wish. Jesi? Super. Sad se makni s interneta i pokreni se! Znam da ti to možeš, ak ja vjerujem u tebe bez da te poznajem, vjeruj i ti sam sebi i budi uporni mali gad, jer samo uporni mali gadovi koji znaju što žele i koji im je cilj, samo ti gadovi i uspiju.
Fingers crossed! :)

Oznake: motivacija



| 08:22 | Komentari (13) | On/Off | Print | # |



<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Bez prerada.