Piskaranja jedne mame

četvrtak, 04.02.2010.

I kad se goli skinemo, ostaju nam naše maske!

Koliko smo samo puta gledali stare dobre filmove gdje se održavaju zabave pod maskama, u velikim dvoranama, na jednom mjestu, toliko puno nasmijanih ljudi i toliko različitih maski. Dali su ti ljudi zaista nasmijani jer imaju razloga za to, ili je to maska kako bi uvjerili druge da im je bolje nego što zaista je? Dali bi svi ti ljudi mogli biti u istoj prostoriji bez maske na licu, kada bi se zaista znalo tko je tko?

Postoji li danas čovjek bez maske? Bez obzira imali na sebi masku koja će nam prikriti lice kako sugovornik nebi znao tko smo u biti mi, ili se nalazili na poznatom mjestu okruženi sebi poznatim i dragim ljudima, na nama se uvijek nalazi maska. Čak i u kasne noćne sate dok spavamo tvrdim snom, ili u rano jutro dok se pokušavamo razbuditi od protekle noći.

Masku smo stvorili sami, možda još i u ranom djetinjstvu kada smo dolazili u školu sa vidljivo naotečenim očima od plaća jer smo pali na putu i poderali nove najlonke, no ipak ne želimo da naši kolege vide da smo povrijeđeni, pa se smijemo kao da nije bilo ništa, a u biti bi najradije vrištali koliko nas boli rana na koljenu.
Ili kada smo dobili prvu lošiju ocjenu, pa smo došli u roditeljski dom i na uobičajeno majčino pitanje „Što ima novoga u školi?“ odgovorili „Ništa!“ u nadi da ćemo što dulje sakriti ono što se u biti već dogodilo.
Kada smo prvi put bivali prevareni od strane mladenačkih ljubavi za koje smo mislili da će trajati cijeli život, i da će sve biti kao u bajci, a nakon samo par dana ostali smo prevareni i iznevjereni.

Ta je maska postala dio nas, dio naše osobnosti, dio našeg tijela. Zahvaljujući njoj često prikrivamo stvarnost od drugih, uspijevamo sakriti neke činjenice koje nas čine nesretnima, uspijevamo uvjeriti druge u nešto što nije stvarno.
Nitko nas ne pozna onakve kakvi jesmo, kako i bi jer sigurno nećemo dozvoliti da nas svi vide u onom obliku kakvi zaista jesmo.
Da vas muž zlostavlja, dali biste zaista dolazili svako jutro na posao u suzama, vidno izmrcvareni i izmučeni? Nebi…
Čak i ako mislite da nemate maske, uvijek je na nama, jer ako smo jedan dan iskreni prema svima, već drugi nećemo reći baš sve.

Tu upada naša maska, maska koja nas spašava, maska koja nam je najbolji prijatelj, maska koja liježe i budi se sa nama, maska koja pije prve jutarnje kave sa nama, maska koja se sa nama rodila, i maska koja će sa nama umrijeti.