punk is dead
Daleko si. Ne fizički. Daleko si od mene. Ne na drugom kraju svijeta. Ne. Bliže od druge strane svijeta. Ali jedva pamtim tvoje lice. Jedva se sjećam tvog glasa. Ne pamtim tvoj smijeh. Sjećam se samo koliko sam te voljela. Već neko vrijeme razmišljam o tome kako se osjećaji ne mogu imenovati. Ne zaista. Ali znam da sam te voljela. I uglavnom sam sretna. Ne odglumljeno sretna. Ne lažno. Kada me pitaju kako sam, nije laž da sam dobro. I kada mi nedostaješ, to nije više onako bolno. Neke stvari me još uvijek vraćaju tebi. Ali sve rjeđe. I ne krvarim više. Znam da tamo negdje i ja tebi nedostajem. Znam i da je to sve rjeđe.
Sada znam da si ti mitsko biće koje sam slučajno srela. Ne srećeš takve ljude dvaput u životu. Ponekad ih ne sretneš niti jednom. Ja sam imala sreće.
...
Ja ni ne znam što se točno dogodilo s mojim srcem, jedino što znam je da ono već dugo nije u igri. Možda sam ga izraslog na ovim stranicama, zajedno s nekom od potisnutih teških osjećaja - iščupala van, da više nemam čime preskočiti otkucaj. Ne znam, kažem...
Više od svega nosim potisnuto sjećanje kako sam ga u jednom času svila u cigaretu bez filtera i ugušila se njime, a opušak onda ugasila u nekoj pepeljari. A ovo… koje mi je naknadno podmetnuto (kao terapija za odvikavanje?), tek ono me jako otrovalo. Ne valja mu ritam, ne valjaju mu stihovi… nema poezije.
Ono moje srce, njega pamtim jako dobro. Bilo je hiperaktivno, nemirno, burno i inatljivo i sakriveno ispod malih bijelih grudi tratilo se do zadnje kapi krvi u pjesmama bez iskustva... A ja uvijek u paničnom strahu da će me otkucati, da će negdje isplivati da je jedino što ono želi baš - pjesma...
Izdalo me srce kukavno previše puta... jednom previše.
I ti si me izdao. Nebrojeno puta previše.
Na mjestu na kojem mi je puklo srce i danas se može vidjeti pukotina.
Ali svejedno...
Nekad mi toliko nedostaješ da ti se ne usudim izgovoriti ime.
...
Ne pamtim više. Ne želim pamtiti. Sjećam se samo koliko sam te voljela. ''Dobro je da ne mogu svi biti zvijezda. Bila bi gužva na nebu.''