Likantropi...priča je vjerojatno stara koliko i ljudska rasa. Svijet je pun legendi o 'onima koji mijenjaju oblik'. Vukodlaci su otporni na starenje i fizičke bolesti. To je posljedica stalnog regeneriranja njihova tijela. Po nekima mogu biti ubijeni samo ako im se unište ili trajno oštete srce ili mozak (npr. pomanjkanje kisika). |
Prije nego je zavladao Kretom, Minos se borio za mjesto na tronu sa svojim bratom. Nakon pobjede molio se Posejdonu te mu je ovaj poslao snježno bijelog bika, kao znak da se bogovi slažu s njegovim vladanjem. Minos je odlučio žrtvovati bika u čast bogovima, ali mu se bik svidio i odlučio se za nešta drugo. Žrtvi je pridonjeo svoja najbolja grla i plodove. Pretpostavio je da to neće smetati Posejdonu, ali se prevario. Posejdon je iz osvete naveo Pasiphu, Minosovu ženu, da se zaljubi u bijelog bika. Unatoč svemu Pasipha je posustala i zgriješila (znate kako) s bikom. Kao plod te bolesne ljubavi bio je Minotaur. |
Ali odakle su došli prvi stanovnici Uskršnjeg otoka? Prema tradicionalnom mišljenju, došli su s Polinezijskih otoka na zapadu, čiji su pak stanovnici došli iz Azije. Međutim, Norveški istraživač Thor Heyerdahl smatrao je da to nije cijela priča. Tijekom svojih istraživanja o Uskršnjem otoku sredinom 1950-tih godina, prikupio je neke intrigantne dokaze koji podupiru njegovo uvjerenje da su na ovaj udaljeni otok igrirali stanovnici s istoka, iz Perua, iz doba prije Inka. eyerdahlovi dokazi o njegovoj tvrdnji jesu prisutnost biljke koja se zove totora trska na otoku, biljka koja je autohtona jezera Titicaca u Andama, i andskog slatkog rumpira. Osim toga Američki su naučnici otkrili nevjerojatnu sličnost kamenih ogova Uskršnjeg otoka s kamenim kipovima, pronađenim u ruševinama najstarijeg užnoameričkog grada Tiahuanacau. Dokazi o štovanju boga Sunca i na Uskršnjem toku i u starim peruanskim kulturama: postojanje ljudi svijetle kože i crvene kose i a otoku i u andskim kulturama; te kameni divovi dugih ušiju koji se pojavljuju u ndskim legendama o božanstvu Con-Tici vladajućem bogu-kralju, sve su to sličnosti tih dviju kultura koje se ne mogu previdjeti. egenda o naseljavanju Uskršnjeg otoka ovijest južnoameričkog grada Tiahuanaka zadire u najdublje vrtloge vremena puni sjaj doživio je prije skoro tri tisuće godina. Njegovi hramovi, popločani trgovi i eličanstveni kameni kipovi, svjedoče o visoko razvijenoj kulturi čiji su pripadnici oko 1100. godine iznenada napustili sve što su do tada podizali i nestali u nepoznatom ravcu. Prema drevnim legendama, tada vladajući bog-kralj Con Tici pretrpio je u jednom boju užasan poraz i nakon toga se sa malobrojnom svitom preživjelih povukao preko mora, a legenda kaže da su se povukli upravo na Uskršnje otoke. Udaljenost, kako će ispostavilo, nije mogla biti razlog koji bi im onemogućio migriranje preko mora. Norveški je istraživač Thor Heyerdahl, 1947. godine kako bi dokazao svoju tvrdnju o naseljavanju tog područja civilizacije prije Inka izgradio splav u starom peruanskom stilu (i nazvao ga Kon-Tiki). Prepuštajući se pacifičkim vjetrovima i morskim strujama, Heyerdahl je uistinu sa peruanske obale uspio stići do arhipelaga Tuamotu i Polinezijskog otočja. Geograf Robert Langdon podupro je ovu teoriju otkrivajući 1988 g. Da je tapioka koja se dobiva iz južnoameričke biljke manioka, bila dio prehrane i otočkog stanovništva još davne 1770 g. što je otkrila ekspedicija koje je predvodio kapetan Felipe Gonzalez. Na nesreću, ta je važna činjenica ubrzo bila zanemarena zbog kriva prijevoda domaćeg naziva biljke manioka, što se dogodilo povjesničaru Boltonu Corneyu u prikazu svoje ekspedicije 1908. pogreška koja je ispravljena tek 80 godina poslije Langdonovim otkrićem. Unatoč tomu , zamisao o drevnom južnoameričkom stanovništvu na Uskršnjem otoku još uvijek nije u cijelosti prihvaćena u znanstvenim krugovima, tako da je tajna o podrijetlu civilizacije s Uskršnjeg otoka i dalje neriješena. Ironično je što odgovor na tu zagonetku možda i postoji, ali je sačuvan u mnogim zaključanim primjercima tajanstvenog rongo-rongo jezika i sve dok se ne pronađe ključ ove lingvističke tajne, nećemo doznati odgovor. |
Iako se svrha kamenih bogova i dalje ne znam prema suvremenim istraživačima, istraživanja pokazuju kako su oni zaista predstavljali umrle vladare koji su nekoć imali dobrotvorne natprirodne moći (mana). Zanimljivo je to što su na otoku zabilježene različite geomagnetske anomalije, pa postoji vjerojatnost da su ti monoliti djelovali kao žarišta iscjeliteljske Zemljine energije, jednako kao i kamene stijene u Britaniji i drugdje po svijetu. Postoji dakako i teorija Da su ti kipovi, koji stoje kao vječni čuvari Uskršnjeg otoka, možda portreti bića iz nekog stranog svijeta. Bića iz dalekih zvjezdanih prostranstava, kako misli švicarski pisac Erik Von Deniken? Ili je možda ova jedinstvena galerija čiji je svod vedro pacifičko nebo, ipak okamenjeni spomenar koji nas podsjeća na moćne stanovnike legendarne Zemlje Mu, pacifičke verzije Atlantide? Tko su i što su zapravo ti nijemi kameni divovi? O čemu sanjaju i što nam poručuju? Povijest «Uskršnjeg Otoka» Raniji kipovi, vrlo se razlikuju po obliku, ali svi kasniji primjerci prikazuju istog čovjeka (čiji je identitet nepoznat). Svaki je kip isklesan samo do nogu i ima nisko čelo, ispijene obraze, izbočenu bradu , orlovski nos, jako duge ušne resice i crveni čuperak na glavi. Ti su čuperci isklesani iz stijena malog vulkana koji se naziva Puna Pau. Većina kipova teži 25 – 40 tona i visoki su od 3,5 – 7,5 metara, ali su tijekom godina otočani klesali i puno veće: jedan nedovršeni primjerak još se uvijek nalazi u krateru Rano Rarakua; a težak je oko 270 tona i dug oko 21 metar. No to je samo jedan od 400 nedovršenih kipova koji su pronađeni u krateru. Ti su kipovi ostali nedovršeni zbog žestokog građanskog rata među otočanima, Hanau Epe ili Dugouhih za koje se pretpostavlja da su bili vladajući narod i Hanau Momoko ili Kratkouhih, koji su im bili podanici. Godine 1680. Rat je završio pobjedom Kratkouhih koji su poubijali sve Dugouhe osim jednoga. Nakon 42 godine kada je otok otkrio Roggeveen, došao je kraj dugotrajnoj zolaciji otoka. Godine 1774. stigao je i kapetan Cook i otkrio da su u proteklih 50 godina, za vrijeme izbijanja novog rata, kameni divovi srušeni s postolja i pobacani po zemlji, ali se ono najgore dogodilo 1862.g. Te je godine peruanski i robovski brod pokupio gotovo sve muškarce s uskršnjeg otoka i odveo ih u Peru da rade u rudnicima. Većina ih je umrla a nekolicina koja je preživjela i vratila se na otok nakon posredovanja tahićanskog biskupa, bila je zaražena kozicama. Ta je zarazna bolest desetkovala već ionako prorijeđeno stanovništvo; do 1877 ostalo je samo 111 otočana. Jedna od najtragičnijoj posljedica te strašne sage o patnji, smrt je posljednjeg otočana koji je znao njihovo jedinstveno pismo (nazvano rongo-rongo, urezano na drvenim pločama) koje je do danas ostalo nedešifrirano. Godine 1888. Čile je prisvojio Uskršnji otok i otada se stanovništvo postupno povećavalo, tako da danas tamo ima oko 2000 stanovnika. Tridesetak su kipova ponovno postavili na noge ekipe znanstvenika. |
Nitko danas ne zna točno u koju su svrhu preci današnjih stanovnika Uskršnjeg otoka izradili "kamene bogove", niti koga su ti šutljivi kolosi uopće predstavljali. Ali postoji bezbroj vrlo zanimljivih teorija... Ležeći oko 4350 km istočno od Tahitija, 4200 km zapadno od Valparaisa u Čileu i 3200 km jugozapadno od otočja Galapagos, Uskršnji je otok najusamljenije nastanjeno mjesto na zemlji, kao što je zapisao Thor Heyerdahl u knjizi Aku-Aku, gdje opisuje svoju ekspediciju iz 1955g. Prvi otočki susjedi nalaze se na sjeveru, u Polineziji, i udaljeni su gotovo nezamislivih 3800 kilometara. Zbog toga se na Uskršnji otok rijetko dolazi brodom, a avioni na jedinoj avionskoj linija iz Santiaga (Čile) polijeću samo dva puta tjedno. U njima je teško dobiti mjesto i karte se nerjetko rezerviraju i godinu dana unaprijed. Zapadni je svijet prvi puta čuo za Uskršnji otok kad ga je otkrio nizozemski pomorac, admiral Jacob Roggeveen, 5. travnja 1722 g.; bila je uskrsna nedjelja te otuda otoku njegovo zapadnjačko ime. Otada Uskršnji otok privlači veliku pažnju znanstvenika zbog svojih zagonetnih divovskih kipova (moai) kojih ima negdje oko tisuću... Pored karakteristične usamljenosti, Uskršnji otok krije i nebrojne tajne. O njegovoj prastaroj zagonetnoj prošlosti gotovo se ništa ne zna. Ali se zna da je oko 400. godine otok bio naseljen a na otoku živio narod koji je imao svoj jezik, svoju kulturu, svoju povijest i svoje umijeće. Stoljećima su otočani na posebnim daščicama strpljivo bilježili kronike svog vremena, ali su katolički misionari, proglašavajući ih “đavoljim djelom”, sve uništili i spalili, namećući gostoprimljivim otočanima svoja vjerovanja. Tako su završila naj dragocjenija svjedočanstva iz povijesti najmisterioznijeg otoka na svijetu a s njima i odgovor na pitanja tko su i odakle su? Posjetioce Uskršnjeg otoka najviše fascinira uobičajeni prizor: posvuda, duž kamenitih obala uzdižu se kameni divovi, “moai”, ne rjetko i 22 metra visoke skulpture od tvrdog vulkanskog kamenja vulkana Rano Rarakua. Ima ih ukupno 276 i očigledno predstavljaju ljudska tijela sa duguljastim glavama, velikim ustima i ovalnim očima čije su zjenice napravljene od morskog sedefa. Osim toga, 53 kamena kolosa imaju na glavi i čudnovate crvene kamene šešire. Niko danas ne zna točno u koju su svrhu preci današnjih stanovnika otoka izradili "kamene bogove", niti koga su ti šutljivi divovi uopće predstavljali. Po mišljenju većine istraživača, oni nikako ne predstavljaju otočane, jer tipični oblik lica kamenih statua uopće ne odgovara obliku lica starosjedioca. |
Postoji još jedna priča a to je zašto vampiri vole krv mladih djevojaka. I ta priča ima porijeklo još iz srednjeg vijeka kada je stanovita grofica počela širiti teror u Transilvaniji. |
Priča počinje 2.7.l947. godine nedaleko od mjesta Roswell (New Mexico- SAD). Vili V. Brasel bio je na ranču te večeri sa dvoje mlađe djece. Iznenada je počela snažna oluja s grmljavinom koja nije prestajala. Brasel je imao dojam kao da gromovi stalno udaraju u jedno mjesto, kao da ih je baš tamo nešto privlačilo. Pomislio je da se možda odmah ispod površine nalaze naslage nekog minerala ili slično, te da je to uzrok. Međutim, o tome nije mnogo razmišljao sve dok nije začuo neku čudnu podmuklu eksploziju koja ga je podsjetila na neki jači udar groma, ali s obzirom na zvuk u tu svoju pretpostavku nije bio odviše siguran. Sutra je otišao do pašnjaka da pregleda svoje stado ovaca, ali je pronašao nešto sasvim neočekivano, o čemu nije mogao ni sanjati. Na prostoru dugom oko četvrt milje i širokom nekoliko stotina stopa pronašao je gomile razbacanog metala. Imao je dojam da taj materijal potječe od nekog predmeta koji se raspao visoko u zraku. Prema rasporedu krhotina zaključio je da se taj predmet kretao prema Socorru, jugozapadno od njegova ranča. O tome što je pronašao na svom ranču nije razmišljao kao o nečemu ozbiljnom. Tek nakon nekoliko dana odlučio je da slučaj prijavi oblasnom šerifu. Kao što se to u ustaljenoj praksi događa, šerif je o tome obavijestio najbližu vojnu bazu, a zahvaljujući tome Vili Brasel je završio u - zatvoru u vojnoj bazi Roswell i to na sedmodnevnom ispitivanju da bi se ustanovilo je li nekome pričao o onome što je pronašao. Razlog za toliko interesiranje vojnih vlasti možemo potražiti u priči koju je ispričao inženjer federalne vlade Gradi L. Barni Barnet. Ona otprilike glasi ovako: |
Od onih stvari koje su povezane sa sihrom i koje su se urezale u svijest ljudi jeste i ono što se zove “Faraonovo prokletstvo”. Primjećeno je da mnogi oni koji se bave iskopavanjem faraonskih grobnica ili sudjeluju u prenošenju njihovoh ostataka bivaju pogođeni različitim vrstama nesreća. Za ovu temu se vežu mnoge priče tako da neki ljudi vjeruju da ta mrtva tijela nose sa sobom prokletstvo koje zadesi svakog onoga koji im se približi. Poslije dužeg proučavanja ove tajne jedan njemački pisac Filip Vandenberg u svojoj knjizi »Prokletstvo faraona« je rekao pitajući se: 1.Da li je ovo prokletstvo povezano sa nuklearnim zračenjem? Ili su faraoni upotrebljavali neke druge radioaktivne materije kojim bivaju izloženi svi oni koji otvore grobnicu? 2.Da li je to neka vrsta otrovnih plinova koji isparavaju iz biljaka i drveća prilikom otvaranja grobnice? 3. Da li je to neka vrsta prokletstva koja slijedi svakog onoga ko otkrije grobnicu? 4. Da li je prokletstvo samo koincidencija tako da osoba umre u isto vrijeme kada se otvara grobnica? 5. Da li šišmiši koji se nalaze u katakombama i grobnicama imaju kakve veza sa ljudima koji zapadnu u histeriju tako da umru? 6. Da li su pljačkaši grobnica i stranci koji su umrli u misterioznim uvjetima došli u dodir sa radioaktivnom zemljom ili otrovom iz biljaka? Zatim nastavlja sa izlaganjem svoje zbunjenosti onim što se dešava u egipatskim istorijskim grobnicama, govoreći: »Kako da objasnimo činjenicu da na bilo kojem mjestu na kojem se nalazi mumija mora doći do nekakve nesreće, tako da najveći brod kojeg su ljudi načinili tj. Titanik se sudario sa santom leda i potonuo, a razlog je što se na njemu nalazila ukradena faraonska mumija.« Sa istim čuđenjem i zbunjenošću pita se Enis Mensur u svojoj knjizi »Prokletstvo faraona« te kaže: »Veliki broj naučnika vjeruje da ima nešto u unutrašnjosti piramida i faraonskih grobnica što utiče na zdravlje čovjeka, međutim šta je to? Niko to ne zna.« Kakva je to priča koja se zove »faraonsko prokletstvo«? Kako je počela? Kako objasniti sve ono što se dešava onima koji učestvuju u potrazi za tijelima drevnih egipatskih faraona i njihovim bogatstvom? Ova priča koja se zove »Faraonsko prokletstvo« je počela 6.novembra 1922 kada je Hauard Karter poslao telegram lordu Karterfonu obavještavajućI ga o sljedećem: »Otkrio sam nešto veličanstveno u »Kraljevskoj dolini«! Postavio sam prekrivač na vrata i tunel kako bi moga i ti doći i vidjeti to lično.« Lord je stigao u El-Aksar 23. Novembra, a s njim je bila i njegova kćerka. Kada je došao do »Kraljevske doline« Karter je prišao, slomio katanac i vrata iza kojih je našao tijelo mrtvog faraona Tutakamona koji je tu počivao 35 vijekova. Svjetske novine su bile preplavljenje ovim vijestima, a ljudi su ih prepričavali, ali odjednom Karterovo srce je počelo brže da udara i osjeti paničan strah. Međutim blago, zlato i slava su ga bili zanijeli tako da nije obraćao pažnju na ono što osjeća. Na dan otvaranja bilo je prisutno 23 osobe koje je pozvao Karter da priustvuju otvaranju, međutim odjednom se desilo nešto čudno! Trinaest ljudi koji su bili pozvani na svečanost su počeli umirati jedan poslije drugog i to pod misterioznim okolnostima. Lord Karter je dobio iznenadni napad groznice, te je počeo govoriti: »Vatra je u mom tijelu!!!« Buncao je dok ga je groznica tresla. Došao je i njegov sin iz Indije kako bi ga posjetio, ali je ubrzo umro u hotelu Kontinental u Kairu. Poslije njega umire Karterov pomoćnik Vorte Mejs u toku iskopavanja u grobnicama.Njegova smrt je bila neka vrsta samozapaljenja. Doktor Muhamed Muhamed Dža'fer navodi u svojoj knjizi »Sihr« jedan dio ovih priča te kaže: »U britanskom muzeju se trenutno nalazi jedan tabut (kovčeg) veoma precizne izrade u kojoj se nalazi egipatska mumija. Priču ovog kovčega koja sama po sebi izaziva čuđenje bilježe akti britanskog muzeja. Ovaj kovčeg je kupio Daglas Mevari kako bi ga prenio u svoju kuću u Londonu. Svi oni koji su imali bilo kakve veze sa ovim kovčegom su zadesile nekakve nedaće tako da su ga se riješili poklonivši ga britanskom muzeju. Na dan kupovanja kovčega dok je Mr. Daglas čistio svoje oružje pištolj je odjednom opalio i pogodio ga u lijevo stegno. Izvršena je operacija u toku koje je preminuo. Prije operacije je oporučio jednom od svojih drugova koji se nalazio u Egiptu a zvao se Mr. Hobli da ako mu se nešto desi u toku operacije da uruči taj kovčeg njegovoj sestri koja je živjela u ulici Bejker u Londonu. |
Sve je započelo prije nekih 11 000 godina. Otočna plemena su živjela većinom na obali koja je sa juga putem Golfske struje dobivala toplinu. Većina se bavila poljoprivredom jer topla klima i dobro vulkansko tlo daju po dvije žetve godišnje. Nekolicina se bavila stočarstvom na visinama vulkana gdje je rasla niska trava. U velikoj otočnoj uvali su počeli izrađivati plovila jer je more, koje je svake godine sve više raslo, potopilo tanki zemljani sprud preko kojeg su mogli do Afrike. Sve više ljudi je radilo u luci i tako se počelo razvijati primarno naselje. Svećenici, obučeni u tunike i perjanice na glavama su počeli polako istraživati i obalu na zapadnoj strani. Uskoro su znali kako je gornji dio kontinenta prekriven mnoštvom kanala i rijeka. Bilo je to poriječje Amazone u nastajanju. Nova vjera i saznanja tražila su od učenih ljudi da sagrade hramove gdje će moći komunicirati s bogovima. Uskoro se more podiglo za još koji metar i trebalo se podići zid oko tada već grada. Odlučili arhitekti napraviti devet okruglih zidina i devet kanala koji bi se spajali u glavni koji bi vodio do centra luke. Grad je bio dovršen. Istovremeno su plemena koja su išla prema istoku nastanila Novi Zeland, Australiju i obližnju obalu s otocima. Imali oni krvnu grupu B-. Širili se oni i zauzeli cijelu jugoistočnu Aziju i prijeđoše u Sj. Ameriku prije no što se snijeg i led otopio. Postali oni mongolima. Razvili naši atlantiđani kulturu do maximuma. Poznavali su i Pluton i naprave za let, i naravno vibracije kristala. Pravilno oblikovana kristalna piramida je stvarala vrtlog energije iznad vrha koja je mogla, ako se znala iskoristiti, proizvesti energije za cijelu tadašnju civilizaciju. Jedne večeri primijetiše astronomi novu zvijezdu na nebu. Svakog mjeseca zvijezda bi davala jače svijetlo. Božja riječ im je zapovjedila da isele otok, te da krenu po grupama na sve strane svijeta. I tako jedni odu do doline Nila zadrže se neki tamo a ostali pođoše prema Maloj Aziji. Nekolicina se nastani na obale Afrike i daleke Uskršnje otoke. Većina ih ode u J. Ameriku. Poljoprivrednici stvore Machu Pichu, stočari Chitchen Itzu. Vjera im ostade ista. Godine prolaze i život se nastavlja. Krv ostaje ista. Imali svi otočani A+. Zvijezda pala na otok i uništila svaki dokaz za postojanje ove divne civilizacije. Došlo je vrijeme da se stvori nova, slijepa, glupa i bezvrijedna civilizacija koja će uništiti sveto znanje, i tragati za nečim što im je ispred nosa. I tako, danas znamo da su svi Indijanci imali B-, jedino su tulteci( inke, maje, asteci) imali A+. Postoje još uvijek plemena na obalama bjelokosti koja su bijele kože. Krv im je A+ i neobično vole kristale jer vjeruju u njihovu snagu. Samo ta plemena u cijeloj Africi vjeruju u bogove koji sliče Sumeranskim i Astečkim. Većina Europljana je imala AB ili 0. Babilonci, Arapi, Sumerani i Egipćani su u 90% slučajeva imali A+. E da, i svi oni govore kako je čovjek došao sa prvog kopna odakle ga je zlo natjeralo da se razdvoji i pogubi u svijetu. Još uvijek se ne zna gdje je Atlantida. Platon je sve to izmislio na osnovu povijesnih činjenica. Ali ljudi moji, ne budite glupi! Atlantida ne postoji, nikad nije niti će postojati. Sve je to stvar slučajnosti i glupog promatranja glupe ljudske rase koja ne želi vidjeti jednostavna rješenja i sličnosti ovih civilizacija. Baš suprotno, prvo ih je pobila, zapisala nešto o njima, zatim zaboravila. Onda se jedan naraštaj odlučio sve to opet otkriti. Dovoljno je gledati krv,krv nije voda. Ne zaboravite jednostavna rješenja. Istina je oko nas… |
1968. otkriven je novi lokalitet Atlantide - nalazi se na Bahamima gdje je ondašnji ronilac Bonefish Sam pokazao dr. J. Mansonu Valentineu, zoologu iz Miamija koji je ujedno i pasionirani amater-arheolog, podvodnu anomaliju koju jako dobro poznaju mjesni vodici i ribari, ali koja je očito bila nepoznata znanstvenicima. Danas se naziva cesta Bimini (iako vise slici niskom zidu) i nalazi se u plitkim vodama Paradise Pointa, oko jednog kilometra zapadno od otoka Sjeverni Bimini. Prema Valentineovim riječima, sastoji se od: "... širokog dijela popločanog četvrtastim i poligonalnim ravnim kamenim pločama različite veličine i debljine koji su očito oblikovani i precizno složeni u artificijelan uzorak... Neke su ploče pravokutne, druge tvore savršene kvadrate. " Najduži niz tih kamenih ploča (od kojih svaka teži između jedne i deset tona) proteže se skoro 500 m i završava pod pravim kutom. Pa ipak, nitko nije poput Valentinea vjerovao da su cestu Bimini konstruirali ljudi. Godine 1970. arheolog, profesor John Hall sa sveučilišta u Miamiju, istaknuo je da se naslage kamenih, pravilno oblikovanih blokova kakvi se nalaze kod Biminija, mogu oblikovati na prirodan način stvarajući pojavu poznatu kao pleistocenska obalna erozija i napuklina. Međutim, Bimini-cesta nije jedino neočekivano otkriće na bahamskome morskom području. Godine 1975. dr. David D. Zink, autor knjige Kamenje Atlantide , otkrio je kameni blok koji je nesumnjivo napravio čovjek jer je povezan sipom i utorom. A grof Pino Turolla pronašao je ovdje nekoliko izbrazdanih mramornih stupova (a na Bahamima nema mramora?!). Možda najintrigantnija veza između ovog mjesta i Atlantide proizlazi iz mnogih proročanstava poznatog američkog medija Edgara Caycea, vezanih uz Atlantidu, od kojih je jedno slijedeće: "Dijelovi hramova (Atlantide) otkrit će se ispod morskog mulja u blizini Biminija... To će biti ´68. ili ´69., dakle, ubrzo! " Cayce je umro 1945., vise od dvadeset godina prije otkrića Bimini-ceste - 1968. Jedan od najozbiljnijih istraživača Atlantide je austrijski znanstvenik Otto Muck. On je krenuo od pretpostavke da bi kataklizma koja bi potopila cijeli otok-kontinent nužno morala ostaviti tragove na licu Zemlje. Rezultat njegovih višedesetljetnih istraživanja jest knjiga Alles űber Atlantis (Sve o Atlantidi - kod nas je prevedena kao Atlantida - potonuli kontinent), objavljena 1976. Otto Muck je krenuo od Platonovih Dijaloga i pretpostavio da su Azorski otoci nekada bili vrhovi 5300 metara visokih vulkanskih planina Atlantide, koje su sa sjeverne strane stitile otok od hladnog zraka sa sjevera. Tu je Muck našao i korijen imenu Atlantide: "alt" u idiomima nekih južnoameričkih plemena znaci "voda", a iz imena Anda, južnoameričkih kordiljera, zaključio je da bi "anti" značilo nešto poput "visokog gorja ". Atlantida bi ustvari značilo "brdo iz vode". Atlantolozi ističu kako korijen tog naziva nije grčkog, već toltečkog (indijanski narod Južne Amerike) podrijetla. Ostaci desetaka meteoritskih kratera uz obalu oko sjevernoameričkog grada Charlestona nameću znanstvenicima pitanje gdje su završili najveći dijelovi tog Karolinskog meteora, kako ga zovu u geološkim krugovima, koji je udario zemlju prije 10 000 godina. Kako na površini zemlje nema traga udaru velikog meteora, Muck je zaključio da je ovaj udario usred Atlantika i bio uzrok potopu Atlantide. Udar je prouzročio eksplozije, razaranja i duboka prsnuća Zemljine kore te je tako Atlantida razmrvljena potonula. Nema nikakve mogućnosti da je od nje ostao ikakav materijalni trag. Jedan od Muckovih neizravnih dokaza o prapovijesnom uništenju Atlantide jest i danas nepobitna činjenica da je prije 10 000 godina počelo odleđivanje ledenog pokrova srednje i sjeverne Europe iznad 52° sjeverne zemljopisne širine, koji je postojao gotovo 700 000 godina. Naime, dok je postojala Atlantida, Golfska struja koja danas (putujući iz Meksičkog zaljeva prema sjeveru u širini od 120- 800 km) grije obale zapadne Europe nije tada do nje stizala jer ju je zaustavljalo kopno nasred Atlantika. Budući da su vode Golfske struje iz nekog razloga tek prije nekih 10 000 godina dosegle Arktički ocean, nameće se zaključak da je možda baš Atlantida bila zapreka koja je struji priječila izlaz na sjever. Sto ako je građa zaista nastala na prirodan način, ali ju je iskoristila nastala ljudska rasa? Godine 1970. dr. R. Cedric Leonard istraživao je neke zagonetne ruševine hrama koje je vidio s otoka Andros u blizini Biminija. Istraživanja podvodnih tajni Biminija još se uvijek nastavljaju: možda ćemo jednog dana ipak saznati njihovu pravu priču.... |
Prije jedanaest tisuća godina u velikoj je katastrofi nestala veličanstvena civilizacija - Atlantida... Dijalozi grčkog filozofa Platona jedini su pisani izvor o postojanju plemenite i moćne rase koja je živjela na nestalom kontinentu u središnjem Atlantiku. Je li Atlantida doista postojala ili je riječ o neobično životnom mitu? Zašto rasprave o postojanju Atlantide sežu sve do postanka ljudske civilizacije? Otkud zapanjuća sličnost između civilizacija koje su se neovisno razvijale? Jesu li svi ljudi svijeta potomci Atlantiđana? Da li je Atlantida, iščezli kontinent, naše izgubljeno središte svijeta? Prema Platonu, Solon je u gradu Saisu razgovarao sa svečenicima (najobrazovanijim ljudima toga doba) koji su mu pokazali drevne arhive, kao i opsežne zapise o Atlantidi na kamenim stupovima hrama u Saisu. Svečenik Sonhis je iznenađenom Solonu ispricao kako je prije 9000 godina prije njegova posjeta Egiptu (dakle, oko 9600.pr.Kr.) potonuo otok-država Atlantis ili Posejdonis, koji se nalazio u Atlantiku, zapadno od Herkulovih stupova (današnji Gibraltarski tjesnac), a bio je središte močnog prapovijesnog carstva. Nakon povratka iz Egipta, već ostarjeli Solon je počeo pisati nikada dovršenu i danas izgubljenu poemu "Atlantikos". Priča je predajom stigla do Platona, a danas se i skeptični istrazivači Atlantide slažu oko toga da je vrlo malo vjerojatno, gotovo nemoguće, da je on priću izmislio. Osim toga, u "Timeju" opisana Atlantida puno je više nalik pretpovijesnim meksičkim i peruanskim "kulturama Sunca" nego grčkoj kulturi, a one, prema današnjim saznanjima, starim Grcima nikako nisu mogle biti poznate. Sve je to Platon napisao u dijalogu "Timej" kao rijeci Kritije mlađeg. Po Platonu, kad su stigli strašni potresi i poplave, Atlantida je potonula tijekom "jednog jedinog strašnog dana i jedne jedine užasne noći ". Prema Platonovim podacima, Atlantiđani su isprva bili visoko kulturan narod. Njihova vlast se protezala na zapadnu Europu, čitavo područje sjeverne Afrike, sve do Egipta. Atlantida je raspolagala ogromnom vojskom od oko milijun dobro naoružanih i izvježbanih ljudi te močnom flotom. Otok je obilovao zlatom, bakrom i neobičnom kovinom za koju se danas vjeruje da je bila mjed. Zbog vrlo dugog postojanja, prije kataklizme su je obilježavale duhovne i društvene degradacije, te se dala na osvajanja, pljačku i podčinjavanje drugih naroda. Prirodno je očekivati da je najvjerojatnije mjesto gdje se nalazi Atlantida sredina Atlanskog oceana. Ali ovdje nema geološke uzvisine stare nekoliko milijuna godina koja bi se podudarala s velikim potonulim kontinentom. U akademskim je krugovima najpopularnija teorija po kojoj je Platonova priča inspirirana iznenadnim nestankom nekada močnog minojskog carstva. Njegovu su propast uzrokovale kataklizmicke vulkanske eksplozije otoka There u Egejskome moru, čiji je današnji posljednji ostatak Santorini. Ipak, istrazivači se slažu da ima mnogo važnih nepodudaranosti između povijesti Krete i Platonove priče o Atlantidi. Ipak je Platon znao za Južnu Ameriku i Tihi ocean... |
O Atlantidi zapis nalazimo u dijalozima Timaj i Kritija, grčkog filozofa Platona (427-347.pr.Kr.). Najpoznatiji citat nalazimo u Timaj 24e: "Ispred tjesnaca koji vi nazivate Heraklovim stupovima, nalazio se otok veći od Libije i Azije zajedno; s njega su oni koji su tada putovali mogli prijeći na ostale otoke, a s njih na cijeli kontinent sa suprotne strane koji je okruživao ovo pravo more." Trebamo razjasniti neke pojmove iz Platonovog citata. Prvo, Heraklovi stupovi su antički naziv za Gibraltarski tjesnac. Libija je naziv za Afriku, mada su stari Grci mislili da je ona mnogo manja no što je danas poznato. Azija je ustvari naziv za Malu Aziju, koja odgovara današnjoj Turskoj. Tako Atlantida nema površinu veću od Azije i Afrike zajedno, nego je veća od Sjeverne Afrike i Turske zajedno, što opet daje prilično respektabilnu veličinu. Zanimljivo je da Platon zna za postojanje otoka u Atlantiku, kao i za kontinent s druge strane Atlantika, odnosno Ameriku. To je samo dodatni dokaz da su stari narodi mnogo bolje poznavali zemljopis i putovali svakako više i dalje no što smo i slutili. Platon Atlantidu slika kao jednu razvijenu civilizaciju, ali razvijenu sa stanovišta antičkog čovjeka. Atlantida je dobila ime po Atlasu, bogu koji na svojim plećima drži čitav svijet. To je tipičan grad država, koji u nekim svojim detaljima podsjeća na Babilon iz vremena 6. st. pr. Kr. Atlantida je moćna država koja vlada i dijelovima Sredozemlja i koja dolazi u sukob s Atenom. U tom ratu Atenjani pobjeđuju i protjeruju Atlantiđane iz Afrike i Europe... |
Jedno od legendarnih mjesta ovoga svijeta koje svakoga očarava smješteno je negdje u južnoj Americi ili tako barem kaže tradicija. Stoljećima su ga ljudi tražili i stotine ljudskih života je izgubljeno u njegovom snu. Njihova ih je neugasiva žeđ i |
Najpoznatiji događaj vezan uz Bermudski trokut od kojeg zapravo i započinje moderna legenda jest nestanak "leta 19". Dogodilo se to 5. prosinca 1945. godine kad je pet mornaričkih bombardera misteriozno nestalo na rutinskom zadatku, a nestao je i avion koji je i krenuo u potragu za njima. Ukupno, bez traga je nestalo 27 ljudi. U japanu su navodno pronađeni nekakvi ostaci tih aviona, ali nisu mogli sami tamo odletjeti, zar ne? |
Legenda o vilama i patuljcima poput sjećanja na drevni san još uvijek počiva u pozadini ljudske svijesti. Nalik na slutnju proljetnog povjetarca, koji se šulja uspavanom šumom ili na uzdah zaspale ptice, naša su sjećanja na svijet koji je jednom davno bio i naš. Danas o njima govore još samo legende. Tko su vile, kakav je njihov svijet i gdje se nalaze, tko su mali ljudi i kako se oni razlikuju od vila, stvari su o kojima ću govoriti. Priče i običaji ovdje izneseni polako će vas uvesti u čaroban vilinski svijet koji vas, jednim daškom, promijeni zauvijek. |
Zona sumraka, Vražji trokut, - sve su to nazivi za područje na Atlantiku uz koje se vezuju misteriozne priče o nerazjašnjenim nestancima brodova, ljudi i zrakoplova, neobičnim svjetlima, vodenim vrtlozima i sličnim pojavama. |
Tko su zapravo bili bogovi Egipćana, ali i Sumerana, Babilonaca, Maja i Inka. Svi oni su nevjerovatno slični. Sve te civilizacije koje su bile pod budnim okom ovih bogova imale su zapanjujuće razvijenu tehnologiju i znanje o svemiru. Jesu li "Zvijezdana vrata" poput onih iz isto imenog filma uistinu postojala? Jedan zapis nam govori da jesu. No to je samo jedan jedini zapis iz oko 3500. g. p. K. nastao na samom nastanku ove civilizacije. No nešto je zajedničko svim navedenim zajednicama. Sve se prije toga bila plemena raštrkana po planinama i pustinjama, sve do neke 5 000.g. p. K. kada su došli bogovi s neba i podjelili svoje znanje sve su postale veoma moćne sile na svom podrućju. Zašto su bogovi pokazali bijes nakon zatvaranja Vrata, i zašto su u poćetku bogove tražili po planinama. Svi su oni u približno ( tu mislim na nekih 500-tinjak god. razlike) u isto vrijeme počeli graditi piramide i odjednom su bogovi bili na njima. Sumerani su zapisali priču svojih bogova na mnogim zidovima svojih hramova; ide nekako ovako: Njihov planet je pogodila velika katastrofa (komet ili ???) i neki su izbjegli na druge planete. Započeo je rat i oni odvažniji su se zaputili prema Zemlji nakon putovanja dugog 2000. g. ( toliko su i putovali oni nakon zatvaranja Vrata)... Nakon dugog putovanja pristupili su ljudima. Živjeli su u svojim brodovima dok se nisu navikli na zrak. Bili su im duhovni vođe još nekih stotinjak god. i onda umrli. Malo prije toga Egipat se pobunio i uništio njihova vrata. Ljeto poslje pobune stigli su Annanuki ili u prijevodu ljudi gušteri kroz Vrata u Babilonu... poveli su sa sobom svoje pse ( mogući zmajevi). Živjeli su deset ljeta i naučili narod o zvijezdama. Njihov vođa je živio u jezerima, te su ga oni posljednje godine preselili daleko u mora ispred Egipta. Pred kraj su svoje zračne brodove ostavili tamošnjoj već naprednoj civilizaciji na moru ( Atlantida !?). Tu im se gubi svaki trag u zapisima. Vrata su izgubila svrha ali koordinate su ostale. Po njima su egipćani pravili piramide (vidi sliku) u pokušaju da mrtvi odu k bogovima. Nikad nećemo saznati što se zbilo zapravo ( pročitaj sumeranski ep Gilgameš) ali jedno znamo, stare civilizacije su bile naprednije nego što je itko zamišljao. |
|
|
|
|
|
|
|
|
|
|
Design by: Dark Knight
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
