subota, 29.07.2006.

LIKANTROPIJA I VUKODLACI

Likantropi...priča je vjerojatno stara koliko i ljudska rasa. Svijet je pun legendi o 'onima koji mijenjaju oblik'. Vukodlaci su otporni na starenje i fizičke bolesti. To je posljedica stalnog regeneriranja njihova tijela. Po nekima mogu biti ubijeni samo ako im se unište ili trajno oštete srce ili mozak (npr. pomanjkanje kisika).
Dok se nalazi u obliku vuka, Vukodlak zadržava sve intelektualne osobine koje ima kao čovjek. To objašnjava izbjegavanje zamki i prepoznavanje žrtava. Postoje više načina da se postane vukodlak: magičnim stjecanjem likantropije kroz ritual, prokletstvom, ugrizom drugog vukodlaka i rođenjem. U svim slučajevima krv postaje uprljana ili prokleta. U nekim slučajevima sposobnost mjenjanja oblika može biti kontrolirana. To se najčešče izvodi talismanima ili nekim prirodnim napitcima. No transformacija većinom dolazi neredovito.
Vukodlaci su uglavnom veći od normalnih vukova i imaju posebnu želju za mesom.
Po ovome vidimo da su naši preci čvrsto vjerovali u likantropiju. 1886 godine R. L. Stevenson piše knjigu o Vukodlacima (Dr. Jekyl i Mr. Hyde), u ovome stoljeću ubacuje se Hollywood i likantropija postaje samo bajka i priča za malu djecu. To je razmišljanje koje nam pomaže da mirno odemo spavati ali da li je istinito?
Našoj su generaciji od početka pričali da takva stvorenja ne postoje. No te su legende morale početi od nečega. To 'nešto' je sigurno izobličeno i preuveličano kroz stoljeća, ali koliko god to bilo beznačajno ostaje činjenica da današnje društvo u to ne vjeruje. Novine već pola stoljeća pišu o nestalim ljudima ili nerazjašnjenim ubojstvima. Kako bi policija reagirala da im javite da ste vidjeli vukodlaka ili čak vuka u gradu? Smijala bi vam se...
1887. 9. u Londonu su nestala dva čovjeka, braća koja su se vraćala iz birca kući. Svjedok je vidio kako u malu uličicu za njima ulazi čovjek u dugom kaputu. Ubrzo su se začuli krikovi i režanje. Nakon samo minutu iz ulice je istrčao enormno velik vuk s lešem u raljama kojeg je vukao po blatu ostavljajući krvav trag. Svjedok se uplačio i istrčao van po policiju. Dok su se vratili nestao je i drugi leš (ako je i postojao) te je policija sve proglasila prevarom.
Samo 1900. na području Europe je nestalo oko 200 000 ljudi.
Od 1990. do 1998. samo u SAD je nestalo ili bilo 10 000 000 neriješenih ubojstava...
Ali zasigurno je najpoznatiji slučaj onaj iz Oklahome, 1995. kada su policajci uhvatili osumnjičenog za ubojstvo prolaznika. U njegovom stanu je pronađen ostatak leša (leđa i kosti), posvuda je bilo krvi i tragova borbe ali i otisaka stopala psa. Pas nikad nije pronađen a mladić je osuđen na doživotan zatvor zbog ubojstva. Nakon tri tjedna u zatvoru u samici, čuvari su čuli režanje i lavež. U ćeliji je bio vuk! Kada su ga htjeli smiriti napao ih je i čuvari su ga u samoobrani upucali. Leš vuka su bacili u rijeku. Nisu uspjeli kako je vuk dospio unutra niti kako je M. Tucker pobjegao. Nakon mjesec dana nizvodno je pronađen leš M. Tuckera. Bio je ustreljen.
Gledajte filmove, maštajte ali i pogledajte sve sa druge strane. Pogledajte oko sebe...

| 22:19 | Komentiraj (24) | Printaj |



četvrtak, 27.07.2006.

Hic habitat Minotaurus

Prije nego je zavladao Kretom, Minos se borio za mjesto na tronu sa svojim bratom. Nakon pobjede molio se Posejdonu te mu je ovaj poslao snježno bijelog bika, kao znak da se bogovi slažu s njegovim vladanjem. Minos je odlučio žrtvovati bika u čast bogovima, ali mu se bik svidio i odlučio se za nešta drugo. Žrtvi je pridonjeo svoja najbolja grla i plodove. Pretpostavio je da to neće smetati Posejdonu, ali se prevario. Posejdon je iz osvete naveo Pasiphu, Minosovu ženu, da se zaljubi u bijelog bika. Unatoč svemu Pasipha je posustala i zgriješila (znate kako) s bikom. Kao plod te bolesne ljubavi bio je Minotaur.
Čudovište je imalo glavu i rep bika a tijelo muškarca. Minotaur je užasavao narod Krete i pravio ogromnu štetu pa je Minos prizvao arhitekta Daedalusa i naredio da sagradi labirint toliko velik da nitko iz njega neće moći izaći. Svake je godine Minos dovodio sedam mladih iz Atene i bacao ih u labirint kao hranu svom posinku.
Devet godina kasnije, kada je u Atenu stigao Tezej, narod se počeo žaliti. Tezej je saznao sve o Minotauru i žrtvama i odlučio prekiniti godišnja žrtvovanja. Iduće godine Tezej se prijavio dobrovoljno da bude žrtva i uputio se na Kretu. Kada je stigao na Kretu upoznao je Ariadnu, Minosovu kćer. Mladi par se zaljubio. Ariadna mu je obećala pomoći da se izvuće iz labirinta ako joj obeća vjenčanje. Tezej je pristao i na dan uvođenja žrtvi u labirint Ariadna mu je dala komad obične vune. Početak klupka privezao je na ulazu i počeo se udaljavati prema središtu. U centru je našao Minotaura kako spava i ubio ga u snu. Pratio je vunu do svoje ljubavi. Tezej i Ariadna su se ubrzo vjenčali.
Labirint se po priči nalazi na Kreti ali ni jedno istraživanje ni ekspedicija ga nisu pronašli. Neki misle da se nalazio u Pompejima pa da su Grci preuzeli priču. Oni naj fanatičniji misle kako je bio na Atlantidi, ali kako je Platon objasnio da su Atlantiđani bili veoma napredni i sofisticirani malo je vjerojatno da je bio tamo a i Minotaur je premlad da bi bio na Atlantidi. ( Minotaur-4000 do 3000 pr.K. dok je Atlantida oko 9000 - 5000 pr. K. )

| 16:42 | Komentiraj (10) | Printaj |



srijeda, 26.07.2006.

Uskršnji otok

Povijesna istraživanja, 3. dio


Ali odakle su došli prvi stanovnici Uskršnjeg otoka? Prema tradicionalnom mišljenju, došli su s Polinezijskih otoka na zapadu, čiji su pak stanovnici došli iz Azije. Međutim, Norveški istraživač Thor Heyerdahl smatrao je da to nije cijela priča. Tijekom svojih istraživanja o Uskršnjem otoku sredinom 1950-tih godina, prikupio je
neke intrigantne dokaze koji podupiru njegovo uvjerenje da su na ovaj udaljeni otok igrirali stanovnici s istoka, iz Perua, iz doba prije Inka. eyerdahlovi dokazi o njegovoj tvrdnji jesu prisutnost biljke koja se zove totora
trska na otoku, biljka koja je autohtona jezera Titicaca u Andama, i andskog slatkog rumpira. Osim toga Američki su naučnici otkrili nevjerojatnu sličnost kamenih ogova Uskršnjeg otoka s kamenim kipovima, pronađenim u ruševinama najstarijeg užnoameričkog grada Tiahuanacau. Dokazi o štovanju boga Sunca i na Uskršnjem toku i u starim peruanskim kulturama: postojanje ljudi svijetle kože i crvene kose i a otoku i u andskim kulturama; te kameni divovi dugih ušiju koji se pojavljuju u ndskim legendama o božanstvu Con-Tici vladajućem bogu-kralju, sve su to sličnosti
tih dviju kultura koje se ne mogu previdjeti. egenda o naseljavanju Uskršnjeg otoka ovijest južnoameričkog grada Tiahuanaka zadire u najdublje vrtloge vremena puni sjaj doživio je prije skoro tri tisuće godina. Njegovi hramovi, popločani trgovi i eličanstveni kameni kipovi, svjedoče o visoko razvijenoj kulturi čiji su pripadnici oko
1100. godine iznenada napustili sve što su do tada podizali i nestali u nepoznatom ravcu. Prema drevnim legendama, tada vladajući bog-kralj Con Tici pretrpio je u jednom boju užasan poraz i nakon toga se sa malobrojnom svitom preživjelih povukao preko mora, a legenda kaže da su se povukli upravo na Uskršnje otoke.
Udaljenost, kako će ispostavilo, nije mogla biti razlog koji bi im onemogućio migriranje preko mora.
Norveški je istraživač Thor Heyerdahl, 1947. godine kako bi dokazao svoju tvrdnju o naseljavanju tog područja civilizacije prije Inka izgradio splav u starom peruanskom stilu (i nazvao ga Kon-Tiki). Prepuštajući se pacifičkim vjetrovima i morskim strujama, Heyerdahl je uistinu sa peruanske obale uspio stići do arhipelaga
Tuamotu i Polinezijskog otočja. Geograf Robert Langdon podupro je ovu teoriju otkrivajući 1988 g. Da je tapioka koja se dobiva iz južnoameričke biljke manioka, bila dio prehrane i otočkog
stanovništva još davne 1770 g. što je otkrila ekspedicija koje je predvodio kapetan Felipe Gonzalez. Na nesreću, ta je važna činjenica ubrzo bila zanemarena zbog kriva prijevoda domaćeg naziva biljke manioka, što se dogodilo povjesničaru Boltonu Corneyu u prikazu svoje ekspedicije 1908. pogreška koja je ispravljena tek 80 godina
poslije Langdonovim otkrićem. Unatoč tomu , zamisao o drevnom južnoameričkom stanovništvu na
Uskršnjem otoku još uvijek nije u cijelosti prihvaćena u znanstvenim krugovima, tako da je tajna o podrijetlu civilizacije s Uskršnjeg otoka i dalje neriješena. Ironično je što odgovor na tu zagonetku možda i postoji, ali je sačuvan u mnogim zaključanim primjercima tajanstvenog rongo-rongo jezika i sve dok se ne pronađe
ključ ove lingvističke tajne, nećemo doznati odgovor.

| 13:29 | Komentiraj (17) | Printaj |



ponedjeljak, 24.07.2006.

Uskršnji otok

Legenda kamenih Divova, 2. dio


Iako se svrha kamenih bogova i dalje ne znam prema suvremenim istraživačima, istraživanja pokazuju kako su oni zaista predstavljali umrle vladare koji su nekoć imali dobrotvorne natprirodne moći (mana). Zanimljivo je to što su na otoku zabilježene
različite geomagnetske anomalije, pa postoji vjerojatnost da su ti monoliti djelovali kao žarišta iscjeliteljske Zemljine energije, jednako kao i kamene stijene u Britaniji i drugdje po svijetu. Postoji dakako i teorija Da su ti kipovi, koji stoje kao vječni čuvari Uskršnjeg otoka,
možda portreti bića iz nekog stranog svijeta. Bića iz dalekih zvjezdanih prostranstava, kako misli švicarski pisac Erik Von Deniken? Ili je možda ova jedinstvena galerija čiji je svod vedro pacifičko nebo, ipak okamenjeni spomenar koji nas podsjeća na moćne
stanovnike legendarne Zemlje Mu, pacifičke verzije Atlantide? Tko su i što su zapravo ti nijemi kameni divovi? O čemu sanjaju i što nam poručuju? Povijest «Uskršnjeg Otoka» Raniji kipovi, vrlo se razlikuju po obliku, ali svi kasniji primjerci prikazuju istog čovjeka (čiji je identitet nepoznat). Svaki je kip isklesan samo do nogu i ima nisko čelo, ispijene obraze, izbočenu bradu , orlovski nos, jako duge ušne resice i crveni čuperak na glavi. Ti su čuperci isklesani iz stijena malog vulkana koji se naziva Puna Pau. Većina kipova teži 25 – 40 tona i visoki su od 3,5 – 7,5 metara, ali su tijekom godina otočani klesali i puno veće: jedan nedovršeni primjerak još se uvijek nalazi u krateru
Rano Rarakua; a težak je oko 270 tona i dug oko 21 metar. No to je samo jedan od 400 nedovršenih kipova koji su pronađeni u krateru. Ti su kipovi ostali nedovršeni zbog žestokog građanskog rata među otočanima, Hanau Epe ili Dugouhih za koje se pretpostavlja da su bili vladajući narod i Hanau Momoko ili Kratkouhih, koji su im bili podanici. Godine 1680. Rat je završio pobjedom Kratkouhih koji su poubijali sve Dugouhe osim jednoga. Nakon 42 godine kada je otok otkrio Roggeveen, došao je kraj dugotrajnoj zolaciji otoka. Godine 1774. stigao je i kapetan Cook i otkrio da su u proteklih 50 godina, za vrijeme izbijanja novog rata, kameni divovi srušeni s postolja i pobacani po zemlji, ali se ono najgore dogodilo 1862.g. Te je godine peruanski i robovski brod pokupio gotovo sve muškarce s uskršnjeg otoka i odveo ih u Peru da rade u rudnicima. Većina ih je umrla a nekolicina koja je preživjela i vratila se na otok nakon posredovanja tahićanskog
biskupa, bila je zaražena kozicama. Ta je zarazna bolest desetkovala već ionako prorijeđeno stanovništvo; do 1877 ostalo je samo 111 otočana. Jedna od najtragičnijoj posljedica te strašne sage o patnji, smrt je posljednjeg otočana koji je znao njihovo jedinstveno pismo (nazvano rongo-rongo, urezano na drvenim pločama) koje je do danas ostalo nedešifrirano. Godine 1888. Čile je prisvojio Uskršnji otok i otada se stanovništvo postupno povećavalo, tako da danas tamo ima oko 2000 stanovnika. Tridesetak su kipova ponovno postavili na noge ekipe znanstvenika.

| 14:01 | Komentiraj (15) | Printaj |



nedjelja, 23.07.2006.

Uskršnji otok

1.dio


Nitko danas ne zna točno u koju su svrhu preci današnjih stanovnika Uskršnjeg otoka izradili "kamene bogove", niti koga su ti šutljivi kolosi uopće predstavljali. Ali postoji bezbroj vrlo zanimljivih teorija... Ležeći oko 4350 km istočno od Tahitija, 4200 km zapadno od Valparaisa u Čileu i 3200 km jugozapadno od otočja Galapagos, Uskršnji je otok najusamljenije
nastanjeno mjesto na zemlji, kao što je zapisao Thor Heyerdahl u knjizi Aku-Aku, gdje opisuje svoju ekspediciju iz 1955g.
Prvi otočki susjedi nalaze se na sjeveru, u Polineziji, i udaljeni su gotovo nezamislivih 3800 kilometara. Zbog toga se na Uskršnji otok rijetko dolazi brodom, a avioni na jedinoj avionskoj linija iz Santiaga (Čile) polijeću samo dva puta tjedno. U njima je teško dobiti mjesto i karte se nerjetko rezerviraju i godinu dana unaprijed. Zapadni je svijet prvi puta čuo za Uskršnji otok kad ga je otkrio nizozemski
pomorac, admiral Jacob Roggeveen, 5. travnja 1722 g.; bila je uskrsna nedjelja te otuda otoku njegovo zapadnjačko ime. Otada Uskršnji otok privlači veliku pažnju znanstvenika zbog svojih zagonetnih divovskih kipova (moai) kojih ima negdje oko tisuću...
Pored karakteristične usamljenosti, Uskršnji otok krije i nebrojne tajne. O njegovoj prastaroj zagonetnoj prošlosti gotovo se ništa ne zna. Ali se zna da je oko 400. godine otok bio naseljen a na otoku živio narod koji je imao svoj jezik, svoju kulturu, svoju povijest i svoje umijeće. Stoljećima su otočani na posebnim daščicama strpljivo bilježili kronike svog vremena, ali su katolički misionari, proglašavajući ih
“đavoljim djelom”, sve uništili i spalili, namećući gostoprimljivim otočanima svoja vjerovanja. Tako su završila naj dragocjenija svjedočanstva iz povijesti najmisterioznijeg otoka na svijetu a s njima i odgovor na pitanja tko su i odakle su? Posjetioce Uskršnjeg otoka najviše fascinira uobičajeni prizor: posvuda, duž kamenitih obala uzdižu se kameni divovi, “moai”, ne rjetko i 22 metra visoke skulpture
od tvrdog vulkanskog kamenja vulkana Rano Rarakua. Ima ih ukupno 276 i očigledno predstavljaju ljudska tijela sa duguljastim glavama, velikim ustima i ovalnim očima čije su zjenice napravljene od morskog sedefa. Osim toga, 53 kamena kolosa imaju
na glavi i čudnovate crvene kamene šešire. Niko danas ne zna točno u koju su svrhu preci današnjih stanovnika otoka
izradili "kamene bogove", niti koga su ti šutljivi divovi uopće predstavljali. Po mišljenju većine istraživača, oni nikako ne predstavljaju otočane, jer tipični oblik lica kamenih statua uopće ne odgovara obliku lica starosjedioca.

| 15:14 | Komentiraj (9) | Printaj |



subota, 22.07.2006.

Krvoločna Grofica

Postoji još jedna priča a to je zašto vampiri vole krv mladih djevojaka. I ta priča ima porijeklo još iz srednjeg vijeka kada je stanovita grofica počela širiti teror u Transilvaniji.
Transilvanijska grofica Elisabeth Barthory bila je predivna mlada žena. Rodila se 1560. u jednoj od najbogatijih i najuglednijih obitelji u okrugu. Elisabeth se udala već s 15 godina ali u odsutnosti svog muža zaljubila se u nekog bljedolikog mladog plemića za kojega je kružio glas da je bio vampir. Nakon poduljeg putovanja s
mladićem, Elisabeth je odjednom počela pokazivati očito zanimanje za krv. Kad je neku nespretnu sobaricu udarila u lice i jadnici je krv potekla, grofica ju je počela piti i zatim se njome namazala. Govori se da potom djevojka nije više nikada viđena, a navodno ju je grofica dala ubiti i zatim se kupala u njezinoj krvi. To je bio početak užasnih orgija koje su trajale deset godina. Elisabethini povjerenici pretraživali su zemlju u potrazi za neudanim djevojkama i mamili ih
obećanjima o dobru namještenju u dvorcu. Nakon što su dolazile u dvorac, nisu bile više viđene. Opet se govorkalo kako grofica ubija djevojke kako bi pila i kupala se u njihovoj krvi. S vremenom se sakupilo toliko trupla da se više nisu mogla pokapati u dvorcu. Počeli su ih jednostavno bacati na polja, gdje bi ih pojeli vukovi. Nakon nekog
vremena uplašeno seosko stanovništvo obratilo se kralju. On je u dvorac poslao rođaka krvoločne grofice, grofa Györgija Rhurza. Njen je rođak bio prisiljen osvojiti dvorac na juriš, a vojnici su našli još 50-tak trupla bez krvi pri upadu u dvorac.
Šesnaest članova dvorskog stožera, čarobnjaka i krvnika bilo je smaknuto. Groficu su navodno ostavili na životu, ali su je zazidali u sobu u koju je hranu i vodu dobivala samo kroz usku pukotinu. Nakon vrlo malo vremena grofica tako zatočena
umrla.

| 15:28 | Komentiraj (5) | Printaj |
Slučaj Roswell

Priča počinje 2.7.l947. godine nedaleko od mjesta Roswell (New Mexico- SAD). Vili V. Brasel bio je na ranču te večeri sa dvoje mlađe djece. Iznenada je počela snažna oluja s grmljavinom koja nije prestajala. Brasel je imao dojam kao da gromovi stalno udaraju u jedno mjesto, kao da ih je baš tamo nešto privlačilo. Pomislio je da se možda odmah ispod površine nalaze naslage nekog minerala ili slično, te da je to uzrok. Međutim, o tome nije mnogo razmišljao sve dok nije začuo neku čudnu podmuklu eksploziju koja ga je podsjetila na neki jači udar groma, ali s obzirom na zvuk u tu svoju pretpostavku nije bio odviše siguran. Sutra je otišao do pašnjaka da pregleda svoje stado ovaca, ali je pronašao nešto sasvim neočekivano, o čemu nije mogao ni sanjati. Na prostoru dugom oko četvrt milje i širokom nekoliko stotina stopa pronašao je gomile razbacanog metala. Imao je dojam da taj materijal potječe od nekog predmeta koji se raspao visoko u zraku. Prema rasporedu krhotina zaključio je da se taj predmet kretao prema Socorru, jugozapadno od njegova ranča. O tome što je pronašao na svom ranču nije razmišljao kao o nečemu ozbiljnom. Tek nakon nekoliko dana odlučio je da slučaj prijavi oblasnom šerifu. Kao što se to u ustaljenoj praksi događa, šerif je o tome obavijestio najbližu vojnu bazu, a zahvaljujući tome Vili Brasel je završio u - zatvoru u vojnoj bazi Roswell i to na sedmodnevnom ispitivanju da bi se ustanovilo je li nekome pričao o onome što je pronašao. Razlog za toliko interesiranje vojnih vlasti možemo potražiti u priči koju je ispričao inženjer federalne vlade Gradi L. Barni Barnet. Ona otprilike glasi ovako:
Disk s neba
"Radio sam u blizini Magdalene u Novom Meksiku. Jednog jutra pažnju mi je privukla svjetlosna refleksija koja se odbijala od nekog metalnog predmeta udaljenog milju do milju i po. Potrčao sam u tom pravcu misleći da je u toku noći došlo do neke avionske nesreće. Kada sam stigao na to mjesto, ustanovio sam da metalni objekt nije avion, već jedan golemi disk širok dvadeset i pet do trideset stopa. Dok sam pokušavao da na neki način odredim što bi to moglo predstavljati, primijetio sam da mi u susret prilazi grupa ljudi. Kasnije su mi objasnili da su pripadnici jedne
arheološke grupe sa sveučilišta u Pennsylvaniji, te da u i oni u prvi mah pomislili kako se radi o srušenom avionu. Nekoliko trenutaka kasnije primijetio sam da su se okupili oko nečega na zemlji. Prišao sam i ugledao što im je to privuklo pažnju: na tlu, neposredno ispod velike pukotine na objektu, nepomično je ležalo tijelo nekog čudnog bića. Pogledao sam unutar objekta i ugledao još nekoliko tijela. U odnosu na nas bili su veoma neobični: glave su im bile goleme i neproporcionalne u odnosu na tijelo, nisu imali kose, tijelo im je kržljavo, vrat, ruke i noge bili su izuzetno tanki. Na sebi su imali neku vrstu tamnih jednodijelnih kombinezona tijesno pripijenih uz tijelo i nisu bili visoki - najviše 130 cm. Sličili su na ljude, ali to svakako nisu bili. Na okruglim glavama dominirale su male, razmaknute, uvučene i blago iskošene oči, što znači da su usta, nos i uši bili gotovo neprimjetni. Naime, umjesto tih organa imali su male otvore i rupice. Na kombinezonima se nije mogao primijetiti nikakav pojas, patent, kopča ili dugmad. Sva bića (njih oko šest) bila su mrtva i mislim da su svi bili muškarci. Bio sam toliko blizu da sam ih pokušao dotaknuti, ali to nisam mogao jer su nas iznenada udaljili s mjesta nesreće. Kada smo se osvrnuli oko sebe ugledali smo da je vojska blokirala čitavo područje. Bilo je mnogo naoružanih vojnika koji su stigli s nekoliko velikih kamiona. Nama je prišao jedan oficir i rekao da se što prije udaljimo s tog mjesta, jer je za to nadležna vojska. Naredio nam je da o tome što smo vidjeli nikome ne pričamo ni po kojim uvjetima. Rekao nam je da je to naša patriotska dužnost i da je od velike važnosti za sigurnost države." Tajanstveni objekt je odmah uklonjen s tog mjesta, uključujući i nesretnu
posadu. Dovezli su jedan veliki kamion i u njega pokupili i utovarili svaki pronađeni djelić materijala. Svakome od slučajnih očevidaca je napomenuto da je nepatriotski pričati o takvim stvarima. Ostaci letjelice, kao i tijela mrtvih članova posade prevezeni su u vojnu bazu Roswell tog 7.7.l947. godine.

| 10:28 | Komentiraj (6) | Printaj |



petak, 21.07.2006.

Tajna faraonovog prokletstva

1. dio


Od onih stvari koje su povezane sa sihrom i koje su se urezale u svijest ljudi jeste i ono što se zove “Faraonovo prokletstvo”. Primjećeno je da mnogi oni koji se bave iskopavanjem faraonskih grobnica ili sudjeluju u prenošenju njihovoh ostataka bivaju pogođeni različitim vrstama nesreća. Za ovu temu se vežu mnoge priče tako da neki ljudi vjeruju da ta mrtva tijela nose sa sobom prokletstvo koje zadesi svakog onoga koji im se približi. Poslije dužeg proučavanja ove tajne jedan njemački pisac Filip Vandenberg u svojoj knjizi »Prokletstvo faraona« je rekao pitajući se:
1.Da li je ovo prokletstvo povezano sa nuklearnim zračenjem? Ili su faraoni upotrebljavali neke druge radioaktivne materije kojim bivaju izloženi svi oni koji otvore grobnicu?
2.Da li je to neka vrsta otrovnih plinova koji isparavaju iz biljaka i drveća prilikom otvaranja grobnice?
3. Da li je to neka vrsta prokletstva koja slijedi svakog onoga ko otkrije grobnicu?
4. Da li je prokletstvo samo koincidencija tako da osoba umre u isto vrijeme kada se otvara grobnica?
5. Da li šišmiši koji se nalaze u katakombama i grobnicama imaju kakve veza sa ljudima koji zapadnu u histeriju tako da umru?
6. Da li su pljačkaši grobnica i stranci koji su umrli u misterioznim uvjetima došli u dodir sa radioaktivnom zemljom ili otrovom iz biljaka?
Zatim nastavlja sa izlaganjem svoje zbunjenosti onim što se dešava u egipatskim istorijskim grobnicama, govoreći: »Kako da objasnimo činjenicu da na bilo kojem mjestu na kojem se nalazi mumija mora doći do nekakve nesreće, tako da najveći brod kojeg su ljudi načinili tj. Titanik se sudario sa santom leda i potonuo, a razlog je što se na njemu nalazila ukradena faraonska mumija.«
Sa istim čuđenjem i zbunjenošću pita se Enis Mensur u svojoj knjizi »Prokletstvo faraona« te kaže: »Veliki broj naučnika vjeruje da ima nešto u unutrašnjosti piramida i faraonskih grobnica što utiče na zdravlje čovjeka, međutim šta je to? Niko to ne zna.«
Kakva je to priča koja se zove »faraonsko prokletstvo«? Kako je počela? Kako objasniti sve ono što se dešava onima koji učestvuju u potrazi za tijelima drevnih egipatskih faraona i njihovim bogatstvom?
Ova priča koja se zove »Faraonsko prokletstvo« je počela 6.novembra 1922 kada je Hauard Karter poslao telegram lordu Karterfonu obavještavajućI ga o sljedećem: »Otkrio sam nešto veličanstveno u »Kraljevskoj dolini«! Postavio sam prekrivač na vrata i tunel kako bi moga i ti doći i vidjeti to lično.«
Lord je stigao u El-Aksar 23. Novembra, a s njim je bila i njegova kćerka. Kada je došao do »Kraljevske doline« Karter je prišao, slomio katanac i vrata iza kojih je našao tijelo mrtvog faraona Tutakamona koji je tu počivao 35 vijekova. Svjetske novine su bile preplavljenje ovim vijestima, a ljudi su ih prepričavali, ali odjednom Karterovo srce je počelo brže da udara i osjeti paničan strah. Međutim blago, zlato i slava su ga bili zanijeli tako da nije obraćao pažnju na ono što osjeća.
Na dan otvaranja bilo je prisutno 23 osobe koje je pozvao Karter da priustvuju otvaranju, međutim odjednom se desilo nešto čudno! Trinaest ljudi koji su bili pozvani na svečanost su počeli umirati jedan poslije drugog i to pod misterioznim okolnostima. Lord Karter je dobio iznenadni napad groznice, te je počeo govoriti: »Vatra je u mom tijelu!!!« Buncao je dok ga je groznica tresla. Došao je i njegov sin iz Indije kako bi ga posjetio, ali je ubrzo umro u hotelu Kontinental u Kairu. Poslije njega umire Karterov pomoćnik Vorte Mejs u toku iskopavanja u grobnicama.Njegova smrt je bila neka vrsta samozapaljenja.
Doktor Muhamed Muhamed Dža'fer navodi u svojoj knjizi »Sihr« jedan dio ovih priča te kaže: »U britanskom muzeju se trenutno nalazi jedan tabut (kovčeg) veoma precizne izrade u kojoj se nalazi egipatska mumija.
Priču ovog kovčega koja sama po sebi izaziva čuđenje bilježe akti britanskog muzeja. Ovaj kovčeg je kupio Daglas Mevari kako bi ga prenio u svoju kuću u Londonu. Svi oni koji su imali bilo kakve veze sa ovim kovčegom su zadesile nekakve nedaće tako da su ga se riješili poklonivši ga britanskom muzeju.
Na dan kupovanja kovčega dok je Mr. Daglas čistio svoje oružje pištolj je odjednom opalio i pogodio ga u lijevo stegno. Izvršena je operacija u toku koje je preminuo.
Prije operacije je oporučio jednom od svojih drugova koji se nalazio u Egiptu a zvao se Mr. Hobli da ako mu se nešto desi u toku operacije da uruči taj kovčeg njegovoj sestri koja je živjela u ulici Bejker u Londonu.

| 00:37 | Komentiraj (5) | Printaj |



četvrtak, 20.07.2006.

Atlantida 4. dio

Originalni scenarij


Sve je započelo prije nekih 11 000 godina. Otočna plemena su živjela većinom na obali koja je sa juga putem Golfske struje dobivala toplinu. Većina se bavila poljoprivredom jer topla klima i dobro vulkansko tlo daju po dvije žetve godišnje. Nekolicina se bavila stočarstvom na visinama vulkana gdje je rasla niska trava. U velikoj otočnoj uvali su počeli izrađivati plovila jer je more, koje je svake godine sve više raslo, potopilo tanki zemljani sprud preko kojeg su mogli do Afrike. Sve više ljudi je radilo u luci i tako se počelo razvijati primarno naselje. Svećenici, obučeni u tunike i perjanice na glavama su počeli polako istraživati i obalu na zapadnoj strani. Uskoro su znali kako je gornji dio kontinenta prekriven mnoštvom kanala i rijeka. Bilo je to poriječje Amazone u nastajanju. Nova vjera i saznanja tražila su od učenih ljudi da sagrade hramove gdje će moći komunicirati s bogovima. Uskoro se more podiglo za još koji metar i trebalo se podići zid oko tada već grada. Odlučili arhitekti napraviti devet okruglih zidina i devet kanala koji bi se spajali u glavni koji bi vodio do centra luke. Grad je bio dovršen. Istovremeno su plemena koja su išla prema istoku nastanila Novi Zeland, Australiju i obližnju obalu s otocima. Imali oni krvnu grupu B-. Širili se oni i zauzeli cijelu jugoistočnu Aziju i prijeđoše u Sj. Ameriku prije no što se snijeg i led otopio. Postali oni mongolima. Razvili naši atlantiđani kulturu do maximuma. Poznavali su i Pluton i naprave za let, i naravno vibracije kristala. Pravilno oblikovana kristalna piramida je stvarala vrtlog energije iznad vrha koja je mogla, ako se znala iskoristiti, proizvesti energije za cijelu tadašnju civilizaciju. Jedne večeri primijetiše astronomi novu zvijezdu na nebu. Svakog mjeseca zvijezda bi davala jače svijetlo. Božja riječ im je zapovjedila da isele otok, te da krenu po grupama na sve strane svijeta. I tako jedni odu do doline Nila zadrže se neki tamo a ostali pođoše prema Maloj Aziji. Nekolicina se nastani na obale Afrike i daleke Uskršnje otoke. Većina ih ode u J. Ameriku. Poljoprivrednici stvore Machu Pichu, stočari Chitchen Itzu. Vjera im ostade ista. Godine prolaze i život se nastavlja. Krv ostaje ista. Imali svi otočani A+. Zvijezda pala na otok i uništila svaki dokaz za postojanje ove divne civilizacije. Došlo je vrijeme da se stvori nova, slijepa, glupa i bezvrijedna civilizacija koja će uništiti sveto znanje, i tragati za nečim što im je ispred nosa. I tako, danas znamo da su svi Indijanci imali B-, jedino su tulteci( inke, maje, asteci) imali A+. Postoje još uvijek plemena na obalama bjelokosti koja su bijele kože. Krv im je A+ i neobično vole kristale jer vjeruju u njihovu snagu. Samo ta plemena u cijeloj Africi vjeruju u bogove koji sliče Sumeranskim i Astečkim. Većina Europljana je imala AB ili 0. Babilonci, Arapi, Sumerani i Egipćani su u 90% slučajeva imali A+. E da, i svi oni govore kako je čovjek došao sa prvog kopna odakle ga je zlo natjeralo da se razdvoji i pogubi u svijetu. Još uvijek se ne zna gdje je Atlantida. Platon je sve to izmislio na osnovu povijesnih činjenica. Ali ljudi moji, ne budite glupi! Atlantida ne postoji, nikad nije niti će postojati. Sve je to stvar slučajnosti i glupog promatranja glupe ljudske rase koja ne želi vidjeti jednostavna rješenja i sličnosti ovih civilizacija. Baš suprotno, prvo ih je pobila, zapisala nešto o njima, zatim zaboravila. Onda se jedan naraštaj odlučio sve to opet otkriti. Dovoljno je gledati krv,krv nije voda.
Ne zaboravite jednostavna rješenja. Istina je oko nas…

| 18:18 | Komentiraj (3) | Printaj |
Atlantida 3. dio

Novija istraživanja


1968. otkriven je novi lokalitet Atlantide - nalazi se na Bahamima gdje je ondašnji ronilac Bonefish Sam pokazao dr. J. Mansonu Valentineu, zoologu iz Miamija koji je ujedno i pasionirani amater-arheolog, podvodnu anomaliju koju jako dobro poznaju mjesni vodici i ribari, ali koja je očito bila nepoznata znanstvenicima. Danas se naziva cesta Bimini (iako vise slici niskom zidu) i nalazi se u plitkim vodama Paradise Pointa, oko jednog kilometra zapadno od otoka Sjeverni Bimini. Prema Valentineovim riječima, sastoji se od: "... širokog dijela popločanog četvrtastim i poligonalnim ravnim kamenim pločama različite veličine i debljine koji su očito oblikovani i precizno složeni u artificijelan uzorak... Neke su ploče pravokutne, druge tvore savršene kvadrate. " Najduži niz tih kamenih ploča (od kojih svaka teži između jedne i deset tona) proteže se skoro 500 m i završava pod pravim kutom. Pa ipak, nitko nije poput Valentinea vjerovao da su cestu Bimini konstruirali ljudi. Godine 1970. arheolog, profesor John Hall sa sveučilišta u Miamiju, istaknuo je da se naslage kamenih, pravilno oblikovanih blokova kakvi se nalaze kod Biminija, mogu oblikovati na prirodan način stvarajući pojavu poznatu kao pleistocenska obalna erozija i napuklina. Međutim, Bimini-cesta nije jedino neočekivano otkriće na bahamskome morskom području. Godine 1975. dr. David D. Zink, autor knjige Kamenje Atlantide , otkrio je kameni blok koji je nesumnjivo napravio čovjek jer je povezan sipom i utorom. A grof Pino Turolla pronašao je ovdje nekoliko izbrazdanih mramornih stupova (a na Bahamima nema mramora?!). Možda najintrigantnija veza između ovog mjesta i Atlantide proizlazi iz mnogih proročanstava poznatog američkog medija Edgara Caycea, vezanih uz Atlantidu, od kojih je jedno slijedeće: "Dijelovi hramova (Atlantide) otkrit će se ispod morskog mulja u blizini Biminija... To će biti ´68. ili ´69., dakle, ubrzo! "
Cayce je umro 1945., vise od dvadeset godina prije otkrića Bimini-ceste - 1968.
Jedan od najozbiljnijih istraživača Atlantide je austrijski znanstvenik Otto Muck. On je krenuo od pretpostavke da bi kataklizma koja bi potopila cijeli otok-kontinent nužno morala ostaviti tragove na licu Zemlje. Rezultat njegovih višedesetljetnih istraživanja jest knjiga Alles űber Atlantis (Sve o Atlantidi - kod nas je prevedena kao Atlantida - potonuli kontinent), objavljena 1976. Otto Muck je krenuo od Platonovih Dijaloga i pretpostavio da su Azorski otoci nekada bili vrhovi 5300 metara visokih vulkanskih planina Atlantide, koje su sa sjeverne strane stitile otok od hladnog zraka sa sjevera. Tu je Muck našao i korijen imenu Atlantide: "alt" u idiomima nekih južnoameričkih plemena znaci "voda", a iz imena Anda, južnoameričkih kordiljera, zaključio je da bi "anti" značilo nešto poput "visokog gorja ". Atlantida bi ustvari značilo "brdo iz vode". Atlantolozi ističu kako korijen tog naziva nije grčkog, već toltečkog (indijanski narod Južne Amerike) podrijetla.
Ostaci desetaka meteoritskih kratera uz obalu oko sjevernoameričkog grada Charlestona nameću znanstvenicima pitanje gdje su završili najveći dijelovi tog Karolinskog meteora, kako ga zovu u geološkim krugovima, koji je udario zemlju prije 10 000 godina. Kako na površini zemlje nema traga udaru velikog meteora, Muck je zaključio da je ovaj udario usred Atlantika i bio uzrok potopu Atlantide. Udar je prouzročio eksplozije, razaranja i duboka prsnuća Zemljine kore te je tako Atlantida razmrvljena potonula. Nema nikakve mogućnosti da je od nje ostao ikakav materijalni trag. Jedan od Muckovih neizravnih dokaza o prapovijesnom uništenju Atlantide jest i danas nepobitna činjenica da je prije 10 000 godina počelo odleđivanje ledenog pokrova srednje i sjeverne Europe iznad 52° sjeverne zemljopisne širine, koji je postojao gotovo 700 000 godina. Naime, dok je postojala Atlantida, Golfska struja koja danas (putujući iz Meksičkog zaljeva prema sjeveru u širini od 120- 800 km) grije obale zapadne Europe nije tada do nje stizala jer ju je zaustavljalo kopno nasred Atlantika. Budući da su vode Golfske struje iz nekog razloga tek prije nekih 10 000 godina dosegle Arktički ocean, nameće se zaključak da je možda baš Atlantida bila zapreka koja je struji priječila izlaz na sjever. Sto ako je građa zaista nastala na prirodan način, ali ju je iskoristila nastala ljudska rasa? Godine 1970. dr. R. Cedric Leonard istraživao je neke zagonetne ruševine hrama koje je vidio s otoka Andros u blizini Biminija. Istraživanja podvodnih tajni Biminija još se uvijek nastavljaju: možda ćemo jednog dana ipak saznati njihovu pravu priču....

| 14:57 | Komentiraj (2) | Printaj |



srijeda, 19.07.2006.

Atlantida 2. dio

Solonova povijesna potraga


Prije jedanaest tisuća godina u velikoj je katastrofi nestala veličanstvena civilizacija - Atlantida...
Dijalozi grčkog filozofa Platona jedini su pisani izvor o postojanju plemenite i moćne rase koja je živjela na nestalom kontinentu u središnjem Atlantiku. Je li Atlantida doista postojala ili je riječ o neobično životnom mitu? Zašto rasprave o postojanju Atlantide sežu sve do postanka ljudske civilizacije? Otkud zapanjuća sličnost između civilizacija koje su se neovisno razvijale? Jesu li svi ljudi svijeta potomci Atlantiđana? Da li je Atlantida, iščezli kontinent, naše izgubljeno središte svijeta?
Prema Platonu, Solon je u gradu Saisu razgovarao sa svečenicima (najobrazovanijim ljudima toga doba) koji su mu pokazali drevne arhive, kao i opsežne zapise o Atlantidi na kamenim stupovima hrama u Saisu. Svečenik Sonhis je iznenađenom Solonu ispricao kako je prije 9000 godina prije njegova posjeta Egiptu (dakle, oko 9600.pr.Kr.) potonuo otok-država Atlantis ili Posejdonis, koji se nalazio u Atlantiku, zapadno od Herkulovih stupova (današnji Gibraltarski tjesnac), a bio je središte močnog prapovijesnog carstva. Nakon povratka iz Egipta, već ostarjeli Solon je počeo pisati nikada dovršenu i danas izgubljenu poemu "Atlantikos". Priča je predajom stigla do Platona, a danas se i skeptični istrazivači Atlantide slažu oko toga da je vrlo malo vjerojatno, gotovo nemoguće, da je on priću izmislio. Osim toga, u "Timeju" opisana Atlantida puno je više nalik pretpovijesnim meksičkim i peruanskim "kulturama Sunca" nego grčkoj kulturi, a one, prema današnjim saznanjima, starim Grcima nikako nisu mogle biti poznate. Sve je to Platon napisao u dijalogu "Timej" kao rijeci Kritije mlađeg. Po Platonu, kad su stigli strašni potresi i poplave, Atlantida je potonula tijekom "jednog jedinog strašnog dana i jedne jedine užasne noći ".
Prema Platonovim podacima, Atlantiđani su isprva bili visoko kulturan narod. Njihova vlast se protezala na zapadnu Europu, čitavo područje sjeverne Afrike, sve do Egipta. Atlantida je raspolagala ogromnom vojskom od oko milijun dobro naoružanih i izvježbanih ljudi te močnom flotom. Otok je obilovao zlatom, bakrom i neobičnom kovinom za koju se danas vjeruje da je bila mjed. Zbog vrlo dugog postojanja, prije kataklizme su je obilježavale duhovne i društvene degradacije, te se dala na osvajanja, pljačku i podčinjavanje drugih naroda.
Prirodno je očekivati da je najvjerojatnije mjesto gdje se nalazi Atlantida sredina Atlanskog oceana. Ali ovdje nema geološke uzvisine stare nekoliko milijuna godina koja bi se podudarala s velikim potonulim kontinentom. U akademskim je krugovima najpopularnija teorija po kojoj je Platonova priča inspirirana iznenadnim nestankom nekada močnog minojskog carstva. Njegovu su propast uzrokovale kataklizmicke vulkanske eksplozije otoka There u Egejskome moru, čiji je današnji posljednji ostatak Santorini. Ipak, istrazivači se slažu da ima mnogo važnih nepodudaranosti između povijesti Krete i Platonove priče o Atlantidi. Ipak je Platon znao za Južnu Ameriku i Tihi ocean...
To be continued

| 21:22 | Komentiraj (6) | Printaj |



utorak, 18.07.2006.

Atlantida 1. dio

Opis i Moć


O Atlantidi zapis nalazimo u dijalozima Timaj i Kritija, grčkog filozofa Platona (427-347.pr.Kr.). Najpoznatiji citat nalazimo u Timaj 24e: "Ispred tjesnaca koji vi nazivate Heraklovim stupovima, nalazio se otok veći od Libije i Azije zajedno; s njega su oni koji su tada putovali mogli prijeći na ostale otoke, a s njih na cijeli kontinent sa suprotne strane koji je okruživao ovo pravo more."
Trebamo razjasniti neke pojmove iz Platonovog citata. Prvo, Heraklovi stupovi su antički naziv za Gibraltarski tjesnac. Libija je naziv za Afriku, mada su stari Grci mislili da je ona mnogo manja no što je danas poznato. Azija je ustvari naziv za Malu Aziju,
koja odgovara današnjoj Turskoj. Tako Atlantida nema površinu veću od Azije i Afrike zajedno, nego je veća od Sjeverne Afrike i Turske zajedno, što opet daje prilično respektabilnu veličinu. Zanimljivo je da Platon zna za postojanje otoka u Atlantiku, kao i za kontinent s druge strane Atlantika, odnosno Ameriku. To je samo dodatni dokaz da su stari narodi mnogo bolje poznavali zemljopis i putovali svakako više i dalje no što smo i slutili. Platon Atlantidu slika kao jednu razvijenu civilizaciju, ali razvijenu sa stanovišta antičkog čovjeka. Atlantida je dobila ime po Atlasu, bogu koji na svojim plećima drži čitav svijet. To je tipičan grad država, koji u nekim svojim detaljima podsjeća na Babilon iz vremena 6. st. pr. Kr. Atlantida je moćna država koja vlada i dijelovima Sredozemlja i koja dolazi u sukob s Atenom. U tom ratu Atenjani pobjeđuju i protjeruju Atlantiđane iz Afrike i Europe...
Sljedi nastavak...

| 22:24 | Komentiraj (2) | Printaj |
Legenda o El Doradu

Jedno od legendarnih mjesta ovoga svijeta koje svakoga očarava smješteno je negdje u južnoj Americi ili tako barem kaže tradicija. Stoljećima su ga ljudi tražili i stotine ljudskih života je izgubljeno u njegovom snu. Njihova ih je neugasiva žeđ i
požuda za zlatom tjerala u otkrivanje i pogibelj. No sve što nas danas zapravo zanima nije zlato i malo je drugačije prirode,
nešto što se u toj legendi krije. Nešto mistično, mitsko, magićno… «Nalazi se na otoku usred slanog jezera ćije je dno zlatno. U sredini otoka nalazi se hram posvećen Suncu. Zidovi, krovovi, fontane, alati … sve je tamo od suhog zlata.» Ovakvi nam opisi zlatnog grada daje Belalcazar bojnik pod komandom španjolskog osvajača Francisca Pizarra a nakon njega isti takav opis dobivamo i od
španjolskog povjesničara Francisca Lopeza. Grad koji su njegovi starosjedioci isto tako nazivali Manoa, prozvan je tako, El Dorado.
Opis El Dorada utemeljen je na legendama Inka koje su španjolski conquestadores prenjeli iz Amerike. Među tim legendama nalazimo na legendu kralja božanskog porijekla, legendu Muisca naroda (o narodu koji je nastanjivao predio današnje Bogote'). Prva legenda priča o kralju kojega su definirali kao sam sin boga sunca koji je živio u zlatnom dvorcu u koji nije mogla prodrijeti vanjska svijetlost.
«Njegov je donji dio lica bilo pokriveno zlatnom maskom a mogao se pokazati podanicima samo jednom na godinu.» Dok druga legenda priča o ceremoniji ustoličenja prijestolonasljednika. «Kada je sunce došlo u svoj zenit, posut zlatnim
prahom, morao je uroniti tijelo u vode rijeke Guadavita dok njegovi su podanici u istu rijeku bacali zlatan alat.»
Ove su se legende vrlo vjerojatno iskrivile prepričavanjem sve do kreiranja mita o El Doradu. Tako da se počevši od 1529 g. rodila zlatna groznica u potrazi za tim mitskim gradom, i mnoge su ekspedicije kretale u potragu za njim sve do
današnjih dana. Prije otprilike godinu dana antropolog Mario Polia identificirao je ElDorado u Paititiu, gradu civilizacije Inka. Paititi je, kako se može pročitati u jednom antiknom dokumentu, otkriven u 16. stoljeću. Otkrili su ga misionari Isusovaćkog reda i opisali
ga kao grad prekriven zlatom i optočen dragim kamenjem. Ipak, nitko nikada nije doznao točnu poziciju grada. Kaže se da je Vatikan
izbrisao svaki najmanji trag o njemu da bi izbjegao opasnu «zlatnu groznicu». Današnji moderni povjesničari su zapravo skoro svi suglasni da je ElDorado izmišljen pohlepom španjolskih conquestadoresa, iako misterij koji ga okružuje ostaje još uvijek fascinantan i privlačan

| 10:47 | Komentiraj (13) | Printaj |



ponedjeljak, 17.07.2006.

Let 19

Let 19

Najpoznatiji događaj vezan uz Bermudski trokut od kojeg zapravo i započinje moderna legenda jest nestanak "leta 19". Dogodilo se to 5. prosinca 1945. godine kad je pet mornaričkih bombardera misteriozno nestalo na rutinskom zadatku, a nestao je i avion koji je i krenuo u potragu za njima. Ukupno, bez traga je nestalo 27 ljudi. U japanu su navodno pronađeni nekakvi ostaci tih aviona, ali nisu mogli sami tamo odletjeti, zar ne?
I danas Bermudski trokut intrigira svojim tajnama, no skeptici su sve glasniji: njihova je teorija da je prava misterija kako je Bermudski trokut uopće postao misterija. Tajanstveno i neobjašnjivo ljudima je oduvijek bilo privlačno i zanimljivo, a uz tajanstvenost, čudo i misteriju nikako ne idu racionalna objašnjenja. No, upravo su takva objašnjenja ona koja za slučajeve iz Bermudskog trokuta daju skeptici. Što se Kolumba tiče - prema podacima iz njegova brodskog dnevnika - on je poludjeli kompas objasnio odstupanjem između geografskog i magnetskog sjevernog pola. Svjetla koja je opisao kao "velike vatrene buktinje" vjerojatno su bili meteori.

| 18:57 | Komentiraj (6) | Printaj |



nedjelja, 16.07.2006.

Vile

Legenda o vilama i patuljcima poput sjećanja na drevni san još uvijek počiva u pozadini ljudske svijesti. Nalik na slutnju proljetnog povjetarca, koji se šulja uspavanom šumom ili na uzdah zaspale ptice, naša su sjećanja na svijet koji je jednom davno bio i naš. Danas o njima govore još samo legende. Tko su vile, kakav je njihov svijet i gdje se nalaze, tko su mali ljudi i kako se oni razlikuju od vila, stvari su o kojima ću govoriti. Priče i običaji ovdje izneseni polako će vas uvesti u čaroban vilinski svijet koji vas, jednim daškom, promijeni zauvijek.
Da li su vile stvarna bića ili samo priviđenja, igre našeg uma? Koliko pouzdana mogu biti svjedočanstva ljudi koja govore o viđenjima vila i malih ljudi? Ponekad se teško oduprijeti pričama a da se čovjek barem malo ne zapita ima li u tome istine. Koliko puta smo i sami bili u prilici sresti neko neobično biće ili osjetiti njegovu prisutnost. Mnoga viđenja vila bila su upravo po danu za vedra neba, tako da se ne može izvlačiti na noć ili maglu. Mnogo puta je istu vilu vidjelo više ljudi. S druge strane možda je riječ o krivom tumačenju onoga što se vidi kao 1945.g. u Dionu kada je mjesni svećenik vidio majmuna, maskotu cirkusa i bio uvjeren da se radi o patuljku. Naravno postoje i slučajevi lažnog širenja informacija u svrhu razvoja turizma. Ipak, svima će biti zanimljivije neko selo gdje se pojavljuju vile nego neko bez njih... Treba naglasiti pitanje: koliko je ovakvih slučajeva a koliko istine?
Malo je fotografija vila, ako se fotografija može uzeti kao vjerodostojan dokaz. Nema ni mnogo materijalnih dokaza. Većinom su to razna viđenja i svjedočanstva...

| 19:02 | Komentiraj (7) | Printaj |



subota, 15.07.2006.

Bermudski Trokut

Bermudski trokut

Zona sumraka, Vražji trokut, - sve su to nazivi za područje na Atlantiku uz koje se vezuju misteriozne priče o nerazjašnjenim nestancima brodova, ljudi i zrakoplova, neobičnim svjetlima, vodenim vrtlozima i sličnim pojavama.
Riječ je o području Atlantika kojemu San Juan u Portoriku na Karibima, Fort Lauderdale na Miamiju, te Bermudsko otočje čine vrhove "vražjeg trokuta".
Misteriozni događaji zabilježeni na ovom području još su od vremena kad je Kolumbo doplovio nadomak obalama srednje Amerike. I sam Kolumbo bio je svjedokom neobičnih događanja u Trokutu: pri plovidbi njegovih brodova Nina, Pinta i Santa Maria 1492. godine kompas je poludio, a Kolumbo i posada vidjeli su čudna svjetla na nebu, o čemu postoje zapisi u brodskom dnevniku.
Tajanstvenim tragedijama u Bermudskom trokutu naknadno je pripisano i otkriće broda Mary Celeste: brod je 1872. godine nestao, te nađen napušten na pučini, oko 400 milja izvan kursa New York-Genova kojim je plovio prije nestanka. Nije bilo traga života desetero članova posade.

| 00:52 | Komentiraj (6) | Printaj |



četvrtak, 13.07.2006.

Zvjezdana vrata

Zvjezdana Vrata

Tko su zapravo bili bogovi Egipćana, ali i Sumerana, Babilonaca, Maja i Inka. Svi oni su nevjerovatno slični. Sve te civilizacije koje su bile pod budnim okom ovih bogova imale su zapanjujuće razvijenu tehnologiju i znanje o svemiru. Jesu li "Zvijezdana vrata" poput onih iz isto imenog filma uistinu postojala? Jedan zapis nam govori da jesu. No to je samo jedan jedini zapis iz oko 3500. g. p. K. nastao na samom nastanku ove civilizacije. No nešto je zajedničko svim navedenim zajednicama. Sve se prije toga bila plemena raštrkana po planinama i pustinjama, sve do neke 5 000.g. p. K. kada su došli bogovi s neba i podjelili svoje znanje sve su postale veoma moćne sile na svom podrućju. Zašto su bogovi pokazali bijes nakon zatvaranja Vrata, i zašto su u poćetku bogove tražili po planinama. Svi su oni u približno ( tu mislim na nekih 500-tinjak god. razlike) u isto vrijeme počeli graditi piramide i odjednom su bogovi bili na njima. Sumerani su zapisali priču svojih bogova na mnogim zidovima svojih hramova; ide nekako ovako: Njihov planet je pogodila velika katastrofa (komet ili ???) i neki su izbjegli na druge planete. Započeo je rat i oni odvažniji su se zaputili prema Zemlji nakon putovanja dugog 2000. g. ( toliko su i putovali oni nakon zatvaranja Vrata)... Nakon dugog putovanja pristupili su ljudima. Živjeli su u svojim brodovima dok se nisu navikli na zrak. Bili su im duhovni vođe još nekih stotinjak god. i onda umrli. Malo prije toga Egipat se pobunio i uništio njihova vrata. Ljeto poslje pobune stigli su Annanuki ili u prijevodu ljudi gušteri kroz Vrata u Babilonu... poveli su sa sobom svoje pse ( mogući zmajevi). Živjeli su deset ljeta i naučili narod o zvijezdama. Njihov vođa je živio u jezerima, te su ga oni posljednje godine preselili daleko u mora ispred Egipta. Pred kraj su svoje zračne brodove ostavili tamošnjoj već naprednoj civilizaciji na moru ( Atlantida !?). Tu im se gubi svaki trag u zapisima. Vrata su izgubila svrha ali koordinate su ostale. Po njima su egipćani pravili piramide (vidi sliku) u pokušaju da mrtvi odu k bogovima. Nikad nećemo saznati što se zbilo zapravo ( pročitaj sumeranski ep Gilgameš) ali jedno znamo, stare civilizacije su bile naprednije nego što je itko zamišljao.
U predstojećem odlomku navest ću primjere veoma naprednih stvari starih civilizacija:
-Sumerani su imali izračun kretanja Mjeseca koji je odmaknut od našeg samo 0,4 min. a i to je zbog tadašnjeg položaja Zemlje
-Koristili su račune i do 15 znamenki dok su npr. grci kao napredni matematičari smatrali 10000 najvećim brojem
-U Libanonu su pronađeni kristali od nepoznatog materijala sa nepoznatim radioaktivnim izo topima
-U egiptu su pronađene brušene kristalne leće koje se danas koriste za super-teleskope. Dobiva ih se samo pomoću cezijeva oksida, koji se dobiva elekto-kemijskim putem
-U babilonu su nađene posude od nepoznate slitine metala koje djeluju kao galvanski članci (baterije) a puna snaga im se procjenjuje na oko 500 vata.
-U Egiptu je također pronađena kost na kojoj se vidi trag amputacije laserom
-U Peruu su pronađeni ornamenti od platine i aluminija

| 21:48 | Komentiraj (5) | Printaj |



srijeda, 12.07.2006.

Incident "Phobos II"

Prvu letjelicu na Mars , uputili su Rusi. Na otprilike pola puta letjelica je neobjašnjivo nestala a razlog nikada nije otkriven. Nakon toga čudnu je nesreću doživio američki Mariner III, pri samom lansiranju. Nedugo nakon nesreće na Crveni planet krenuo je Mariner IV. Istodobno su Rusi lansirali na Mars Zond II , a koji je opet neobjašnjivo nestao. Američki Mariner 8, koji je trebao orbitirati Mars, uništen je prilikom lansiranja. Mars Polar Lander razbio se o površinu Marsa zbog greške na senzorima. Gotovo 30ak godina nakon Marinera 8, 1999. sonda koja je trebala istražiti klimu i pronaći vodu na Marsu, Mars Climate Orbiter, izgorjela je u atmosferi zbog računalne pogreške. No, jedan od bolje dokumentiranih slučajeva, a koji uključuje i konkretne dokaze koji su ufolozima zanimljivi, onaj ruskog Phobosa II 1988. godine.
7. srpnja 1988. SSSR je na Mars lansirao sondu Phobos I, a 12. srpnja i Phobos II. Jedan od ciljeva misije bilo je i proučavanje sastava površine Marsovog satelita Phobosa . Navodno je sve išlo po planu dok 28. ožujka 1989. nije detektiran eliptični objekt na putanji prema satelitu Phobos II, nekoliko sekundi nakon incidenta satelit je prestao slati podatke. Sve indikacije su upućivale na to da je nepoznati objekt "napao" satelit koji se sada kretao nekontrolirano.
28. ožujka 1989. Tass, ruska novinska agencija, prenijela je: Phobos II je prestao komunicirati sa Zemljom nakon što je završio operacije oko mjeseca Phobosa. Slijedećeg dana jedan je od vrhovnih službenika Sovjetske Svemirske Agencije (Glavkosmos) izjavio: "Phobos II je 99% izgubljen za dobar cilj." Važno je naglasiti da je izjavljeno da je izgubljen čitav satelit, a ne samo radiokomunikacija s njim.
31. ožujka 1989. je moskovski ekvivalent za Europsku Novinsku Agenciju (EFE) izjavio da je Phobos II snimio čudne fotografije Marsa prije nego što je s njim izgubljen svaki kontakt . Također je objavljeno da je Phobos II snimio neidentificirani objekt na površini Marsa nekoliko sekundi prije gubitka kontakta s bazom. Znanstvenici su objekt opisali kao tanku elipsu dugu 20 kilometara. Dalje je navedeno da fotografije ne mogu biti iluzija jer su "uhvaćene" sa dvije različite kamere u boji kao i s infracrvenom kamerom.
Jedan od kontrolora u kontrolnom centru u Kanlnjingradu je zaključio da se sonda nastavila nekontrolirano kretati. Sve je upućivalo na to da se nešto sudarilo s Phobosom II, a što su kasnije potvrdili i ruski znanstvenici (19. listopada 1989. u Nature Magazine).
Dugo se nagađalo da su Mars i njegov mjesec Phobos izvanzemaljske kolonije. Površina Marsa je prekrivena objektima, u najmanju ruku čudnog izgleda, a koji su malo vjerojatno prirodna pojava. Tu se mogu naći piramide, pravokutne "građevine", piste, itd. Jeli moguće da su sve to jednostavno prirodne pojave? Jedna struktura je nalik na lice čovjeka s kacigom koji gleda u svemir. Originalna fotografija nosi naziv "HEAD" ili u prijevodu glava. Prema njima "glava" vjerojatno nije prirodnog porijekla, no jeli to dovoljan dokaz da postoji nešto više u svemu tome!?!

| 23:12 | Komentiraj (5) | Printaj |
Legende o Zmajevima

Vidim da ih se jako zainteresiralo o zmajevima pa stoga....

Zmajevi su bića iz legendi koja možemo naći u mnogim europskim i azijskim kulturama. U legendama su opisani kao velika gušterolika bića koja rigaju vatru i imaju dugačak rep prekriven ljuskama. Naši preci su smatrali da su zmajevi stvarno postojali i da su tu od početka svijeta. Ali kasnije su znanstvenici utvrdili da su zmajevi zapravo bića iz legende stvorena da bi plašila neuke ljude. Za zmajeve se u Europi vjerovalo da su strašne zvijeri, koje su predstavljale zlo protiv kojeg su se ljudi borili. Nasuprot tome, u Aziji posebno u Kini i Japanu ljudi su smatrali da su zmajevi prijateljska bića koja donose sreću i bogatstvo. Prema nekim srednjovjekovnim legendama, zmajevi su živjeli u divljim udaljenim krajevima svijeta. U svojim pećinama su čuvali blago i legende kažu da onaj tko bi ubio zmaja, postao bi vlasnik njegovog blaga. Mnoge legende pričaju o zmajevima i o borbama heroja sa zmajevima. Mogu se naći u svakoj religiji svijeta a ja ću vam ovdje spomenuti samo neke za koje sam ja čuo.
Na primjer, spominje se sveti George, svetac zaštitnik Engleske, koji je spasio princezu od zmaja ubivši ga kopljem. Jedna druga engleska legenda govori o kralju koji je živio sa svoje dvoje djece, kćerkom Margaret i sinom Childeom. Kad sin otputuje na more, otac upozna jednu čarobnicu i oženi se njom. Zloj maćehi je jako smetala ljepota kraljeve kćeri pa ju je pretvorio u užasnog zmaja koji je uništavao sve što mu se nađe na putu. Jedini način da se čarolija prekine bio je da Childe poljubi zmaja tri puta, i kad je to učinio zmaj se ponovo pretvorio u Margaret a ta čarolija je u isto vrijeme zlu čarobnicu pretvorila u žabu. Postoji još jedna jako poznata germanska legenda o junaku Beowulfu, ona se doduše ne odnosi baš točno na Englesku ali ja sam je čitala u sklopu predmeta Engleskoj književnost pa sam je se sjetila. O njoj su čak snimljeni i filmovi. Legenda kaže (dobro, ispočetka nema puno veze sa zmajevima ali mislim da je u redu da je ispričam cijelu) da je Beowulf na poziv danskog kralja Hrothgara došao u njegovo kraljevstvo da bi ubio čudovište Grendela koje je ubijalo Hrothgarove podanike. Beowulf je naravno ubio Grendela, a poslije i njegovu majku i tako spasio Dance. Beowulfu je zahvalni kralj dao svoje prijestolje i Beowulf je u miru vladao 50 godina. I sad se tu pojavljuje zmaj koji počinje uznemiravati kraljevstvo jer mu je netko ukrao blago koje je čuvao. Beowulf u pratnji dvanaest prijatelja kreće ubiti zmaja, ali ga zmaj rani i svi prijatelji osim jednog ga napuste. Na kraju Beowulf uspije ubiti zmaja ali i on pogiba. Eto, nemaju sve legende happy end. U hebrejskoj mitologiji postoji priča o hebrejskom proroku Danielu i njegovoj borbi sa zmajem. Priča kaže da je Daniel bio vjeran pomoćnik babilonskog kralja. U to vrijeme su Babilonci smatrali da je zmaj bog i molili su mu se. Da bi im Daniel dokazao da zmaj nije bog i pokazao im u kojeg boga oni zapravo trebaju vjerovati, pobijedio je zmaja u borbi i ubio ga. Time im je dokazao da je zmaj samo jedno smrtno biće i da mu se ne trebaju moliti. Također postoji i priča o grčkom junaku Perzeju. Perzej je letio nad Etiopijom uz pomoć svojih krilatih čizmica. Daleko dolje na obali Crvenog mora spazio je prelijepu djevu vezanu za stijenu. Spustio se do nje i ona mu je ispričala da se zove Andromeda, i da je kći vladara Etiopije. Strašni vodeni zmaj je uništavao njihovu zemlju pa je proročica preporučila kralju da žrtvuje Andromedu zmaju. Perzej koji se zaljubio u Andromedu, odmah je odletio do njezinog oca i predložio mu da će otići ubiti zmaja i spasiti njihovu zemlju ako mu kralj obeća dati Andromedu za ženu. Kralj je pristao na Perzejev zahtjev. Taman kad se Perzej vratio do Andromede da joj priopći sretnu vijest, zmaj je strašno ričući izletio iz vode. Prema legendi, Perzej je iz borbe sa zmajem izašao kao pobjednik i od tada je Andromeda postala njegova žena. U jednoj drugoj legendi spominje se grčki bog Apolon koji je ubio zmaja Pythona. U skandinavskoj mitologiji postoji priča o čovjeku koji se pretvorio u zmaja. Zvao se Fafnir i bio je moćan, pohlepan i nasilan čovjek. Imao je čarobne moći. On je ubio svog oca i ukrao obiteljsko blago. Onda se pretvorio u zmaja i proveo je cijeli život čuvajući to blago. Njegov brat Regin zamolio je junaka Sigurda da ubije Fafnira i vrati obiteljsko blago. Međutim, sam Regin je planirao ubiti Sigurda nakon što ovaj vrati blago. Sigurd je saznao da Fafnir svoj brlog i blago napušta samo kad ide na obližnju rijeku popiti vode. Iskopao je rupu na putu koji je vodio do rijeke i sakrio se u nju. Kada je Fafnir prelazio preko te rupe Sigurd mu je odozdo zabio mač u srce i ubio ga. Onda je ispekao Fafnirovo srce i pojeo ga. Na taj način je stekao mogućnost da razumije govor ptica koje su ga upozorile da ga Regin želi ubiti. Tako je Sigurd na kraju ubio Regina i zadržao blago. U Srbiji postoji legenda koja kaže da je tamo postojala jedna jako moćna čarobnica koja je jednom uhvatila zmaja i zarobila ga. Međutim, njen muž, koji je bio smrtnik, slučajno ga je pustio na slobodu. Zmaj je tada uhvatio čarobnicu i odnio je u svoj brlog. Tamo ju je držao zarobljenu dok nakon mnogo mjeseci njen muž nije došao, ubio zmaja i nju oslobodio. Ali nisu svi zmajevi uvijek bili zli, niti su sve legende o zmajevima pričale i o junacima koji su ih ubili. U azijskoj državi Burmi (sada Myanmaru) postoji legenda o tome kako je nastao prvi rubin. Legenda kaže da je prije 2000 godina u Burmi živio zmaj koji je izlegao tri jaja. Od jednoga jajeta je postao kineski car, od drugoga vladar neke druge vjere, a od trećega je nastao rubin iz Burme. Također postoje i priče u kojima zmajevi nisu glavni "likovi". Čuo sam za jednu priču koja potječe iz Francuske o zlom duhu (ja bih pretpostavila ženskom) koji se zvao Le Succube. Ona je putovala zemljom na svom zmaju i zavodila je mlade pustolove da bi ih na kraju ubila poljupcem. Također jedna legenda govori čarobnici Marini koja je živjela u čarobnoj palači u Kijevu. Njen je ljubimac isto bio jedan zmaj. Ona je zavodila mlade junake koji su bili ubojice zmajeva i pretvarala ih je u volove i svinje. Ali jednom kad nije bilo njenih stražara nju je zaveo jedan junak i odsjekao joj glavu.

| 10:52 | Komentiraj (13) | Printaj |



utorak, 11.07.2006.

Tajna Sfinge

Velika sfinga stražari u egipatskoj pustinji, oko deset kilometara daleko od Kaira, i čuva tri velike piramide u Gizi. Ovo je čudovište načinjeno od kamena, s glavom čovjeka i tijelom lava koji leti s naprijed pruženim šapama.
Tijelo je samo grubo izvaljano, dok je glava detaljno obrađena. Oči su tajanstvene, i imaju pogled koji još nitko nije uspjeo objasniti. Gledaju preko pustinje s nekom tajanstvenom nadmoćnošću.
Figura je visoka preko 20 metara, a duga 63 metra. Vjeruje se da je sfinga stara najmanje 5000 godina! Zašto je sagrađena ? Jedino tumačenje nalazimo u maloj kapeli, koja se nalazi između šapa čudovišta. U njoj su zapisi koje su to ostavila dva drevna egipatska kralja. Oni objašnjavaju da sfinga predstavlja jedan od oblika boga sunca Harmakisa, i da je njen zadatak da groblje oko piramida odbrani od svakog zla.
Osim velike sfinge iz Gize, u Egiptu ima još sfinga. Njihove glave predstavljaju likove kraljeva. U svetim egipatskim spisima riječ sfinga znači »gospodar«. U primitivnim religijama vjerovalo se da kralj posjeduje snagu i lukavstvo različitih životinja. Tu moć je stjecao stavljajući na glavu njihovu kožu. Zato su Egipćani predstavljali svoje kraljeve i bogove kao polu životinje polu ljude.

| 23:54 | Komentiraj (5) | Printaj |
Čudovište iz Loch Nessa

Svi ste vi čuli i katkad se upustili u raspravu o zoološki nepoznatim životinjama pa tako i o Nessie- čudovištu iz Loch Nessa. Zadnjih su 40-ak god. mnogi pokušali uhvatiti i znanstveno proučiti Nessie ali im to nikada nije uspijelo. Bilo je mnogih slika, bilo one uslikane od strane profesionalaca ili slučajnih prolaznika, ali samo neke su uzete kao vjerodostojne. Davne 1930.-te počinje potraga za Nessie a obližnja sela Dores i Inverfarigaig postaju turistička odredišta u početku tisućama a kasnije milijunima znatiželjnika. Kako je dolazilo sve više ljudi tako je bilo i sve više viđenja ovog tajnovitog stvorenja. No cijela priča započinje puno ranije. Već u 6. stoljeću ljudi su po Europi pričali o dalekom jezeru u kojem obitava divivsko stvorenje. Ali pravi interes na internacionalnoj razini počinje već navedene 1930.-te. Malo po malo i znanstvenici su viđali Nessie kako pliva po površini jezera. 1933.-e dr.Spicer je ugledao Nessie na kopnu, točnije 20-ak metara od obale kako polagano ide u vodu. Odmah je znao da je to stvorenje već negdje vidio. Promatrao je Nessie dok nije zaronila i odmah se požurio kući. Tek je u kući shvatio gdje ga je već vidio. U muzeju, točnije na odjelu sa gotovim kosturima dinosaura. Usporedio je kostur ihtiosaura sa svojim skicama i uvidio nevjerovatnu sličnost. 1934.-te Nessie je prvi put uslikana. Na slici se vidio samo dio nepoznate životinje na samoj površini vode. Jasno se razaznao obris vrata i vretenastog tijela ta veoma mišićav rep. Nakon te slike pojavilo ih se još nekoliko što je potaklo ljude da isprićaju svoje doživljaje od prije. Počele su se provoditi i prve privatne istrage i expedicije na području Loch Nessa. Zanimanje je bilo na vrhuncu pa je s obzirom na to do početka 80.-ih provedeno nekoliko stotina expedicija i pokušaja hvatanja, Nessie je bila viđena oko milijun puta i slikana oko tisuću puta. Do 90.-ih je interes potpuno popustio i Nessie je pala u zaborav. Bila je popularna samo na lokalnoj razini kao turistička atrakcija. Zoolozi su zakljućili da je sve bila stvar zarade i sugestije mnoštva. 1998. BBC-jevi radnici snimali su dokumentarac o lokalnim stočarima. Na zadnji dan snimanja na samoj obali, usred snimanja jedan je stočar povikao "Nessie, its Nessie!!". I stvarno, na udaljenosti od nekih 100 metara od kamere ( kamera je bila sa isto tolikim zoomom), plivalo je stvorenje dužine 15 metara ( procjena s obzirom na okolinu) i veoma isto poput prikaza ihtiosaura u knjigama. Kamera je snimila 16 minuta materijala koji je bio nepobitan u znanstvenim krugovima. Na snimci se jasno vidi igranje (mladog) i.saura i njegovo znatiželjno gledanje u kameru. Danas Nessie ima svoje znanstveno ime ( iako još ne službeno) neosaurus ihtus NESS. Možda će se neki i čuditi ali ima životinja koje smo držali u rukama a da o njima znamo manje nego o Nessie.
I.sauri su mogli živjeti do zadnjeg ledenog doba te se po početku preseliti u hladne tektonska jezera koja su uvijek bila hladna, ali nikada se nisu ledila a bila su bogata ribom. Danas znamo da u svijetu ima na desetke velikih jezera sa istim žiteljima. Među poznatijima su Ogopogo i Champ iz Sj. Amerike i ChanChangu iz Afrike.
Za one neupućene, ovaj text o Nessie je skraćen i ne spominje sve godine i događanja vezana za Nessie jer da sam sve pisao bilo bi uistinu preveliko.
P. S. Dijamantic@: počeo sam sastavljati post o zmajevima, očekuj ga tjekom idućeg tjedna...
Uživajte.

| 00:12 | Komentiraj (1) | Printaj |



ponedjeljak, 10.07.2006.

Pakao u dubinama

Ako ni površina Zemlje nije još sasvim istražena, onda to pogotovo nisu ni golemi oceani neiscrpnih dubina. Ako ćemo vjerovati mnogim pričama i opisima, ondje dolje mora biti strašno: pakao u zemaljskim dubinama oceana. I to nije nipošto samo pomorska mašta koja govori o čudovištima, golemim glavonošcima ili silnim morskim zmijama koje vuku brodove u dubinu. Većina izvještača dala je svoje izjave pod prisegom. A većina znanstvenika vjerovala im je.

Gdje je ostala "Monongahela"?
Ispred otočja Galapagos u Tihom oceanu dva američka kitolovca jedrila su jedan uz drugoga. Jedan od brodova, Monongahela, poslao je tri čamca jer je kapetan mislio da je otkrio kita. No navodni kit bio je sivosmeđi gmaz dugačak 50-ak metara. Posada drugog broda, Rebecce Sims, promatrala je očajničku borbu između kitolovaca i nepoznatog bića. Kad su kitolovci napokon harpunima ubili gmaza, dva od triju čamaca bila su potopljena. Čudovište je izvučeno na palubu gdje mu je kapetan dao odrezati glavu. Zatim su krenuli na put kući, no posada ni brod nikad više nisu bili viđeni.

Zašto je tako jako zaudaralo?
U ožujku 1962. petorica ronioca američkog zrakoplovstva veslala su u čamcu pet milja ispred obale Floride u gustoj magli. Odjednom su osjetili smrad koji je izazivao gađenje. Nekoliko sekundi kasnije nad njih se nadvi899la, kako je kasnije ispričao jedini preživjeli koji je i sam bio iskasapljen, golema glava i vrat. Čamac se prevrnuo, a ronioci su se bacili u more. Jednog za drugim su lovili krakovi i vuklo ih u dubinu. Posljednjeg je gotovo progutalo ali kada je pukla boca sa kisikom pustilo ga je. Našao ga je istraživački brod National Geographica koji je kako su mislili slijedili veoma brzog kita. Ronioc je sutradan preminuo. Rana mu se inficirala od nepoznate sluzi.

Što je Plinije znao?
U pričama o morskim čudovištima neprestano se pojavljuje užasan smrad. Rimski pisac Plinije, koji je tako dojmljivo opisao propast pompeja, napisao je otprilike ovako: "Ni jedna životinja u vodi ne smrdi tako strašno i ne ubija čavijeka na okrutniji način od polipa. Ako napadne brodolomce ili plivače, priljubi se čvrsto uz njih svojim brojnim sisaljkama i vuče ih u dubinu."
Najveća poznata hobotnica bila je dugačka 30 metara, a njezini krakovi imali su projer od 35 cm. No u dubini zacjelo ima i mnogo većih primjeraka. Na koži kitova je pronađeno mnoštvo ožiljaka velikih polipa a u želudcu jednog od njih je pronađen komadić kraka koji je u promjeru bio 85 cm!
Alkion, pazi kako ploviš...

| 12:08 | Komentiraj (1) | Printaj |

Design by: Dark Knight



Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv








Ovdje će pisati sve o svjetskim misterijama koje se čovječanstvo boji čuti i povjerovati u to, te o nekim mojim stajalištima o današnjem svijetu








Who the Hell am I ??




Ja sam jedan bivši bloger iz Vinkovaca koji se povukao kada su postove ljudi počeli pisati samo da bi dobili komentare, odn. onda kada je blog izgubio ono što je nekada bio, internetski dnevnik....
Sada svi imaju svoj blog al malo njih stvarno zna praviti prave blogove...
Ovaj blog je stvoren kako bi se "stari" blogeri vratili....

najveći od njih su:
Night Saber
Chosen One - Magic World's
White Tiger
Cronicle's
The Doomed One
DnD Masters
Mistic One

Linkin Park Fun Club

Kontaktiraj me:
E-Mail: lega_mc@city-vkci.com
MSN: mc_lega_vk@net.hr
ICQ: 322-259-499

Blog je optimiziran za sve vrste browsera...
testiran na operi, Mozilli FireFox, BitComent i Internet Explorer