Djevojče u potrazi za srećom...

Sam mi te Bog poslao........
Neznam što bih rekla,neznam kome zahvalila..
Hvala ti što si došao u moj život..
Hvala što si mi pokazao da ima dobrih ljudi..
Hvala na pažnji i svemu što si tako nesebično dao..
Hvala što sam gledala u tvoje oči i bila sretna..
Hvala što sam u tebi našla i više od prijatelja..
Sam mi te Bog poslao........

O Bože,nakon toliko razočaranja...
Jedno muško srce toliko je sreće donjelo...
O,kako je lijepo smijati se...
Sjediti satima i gledati tvoje velike,nesebične oči...
Kako je dobro osjetiti tvoj topli pogled..
Bože,ja zaboravljam na kišne dane...
Hvala Ti za ovo najljepše sunce nakon dugo vremena...


Hvala.

Da sam znala da će me susret s tobom toliko boljeti..
nebi,oh nikad nebi...
Pokrila bih uši,zatvorila oči..
Da sam znala da ću svakim dijelom svoga tijela drhtati u pokušaju da osjetim tvoj miris,toplinu tvojih dlanova..
nebi...
Da sam znala da ću te mrziti i voljet u jednom dahu..
Da sam znala da ću uplakana doći u sobu iz koje sam izašla sretna...
Da sam znala da će me moja hladnoća prema tebi pustiti čim te vidim..
Da sam znala da će boljeti neopisivo...

Ostala sam hladna..izašla iz auta kao da te nikad nisam ni voljela..
A u srcu se slomilo tisuću snova...
Da sam znala..
voljela bih da te nikad nisam voljela...


ZBOGOM M.........

Ne,dragi,ne...
Nisam zaslužila godinu dana laganja..
Nisam zaslužila tvoj udarac..
Nisam zaslužila da budeš samnom kad i s njom...
Nisam zaslužila da me maltretiraš mjesecima jer sam otišla drugom..
Nisam zaslužila tvoje poruke drugim curama..
Nisam zaslužila tvoje prijetnje..
Nisam zaslužila da me nazoveš kurvom,govnom i ostalim epitetima jer si ljut..
Nisam zaslužila tvoje nerazumijevanje..
Nisam zaslužila tu usiljenu ljubomoru..
Nisam zaslužila da mi kažeš da se gubim i drugi dan zoveš kao da se ništa nije desilo..
Nisam zaslužila tvoje unošenje u lice i prijetnje..
Nisam zaslužila tvoje mahanje rukom nad mojom glavom..
Nisam zaslužila da pričaš o ljubavi a tretiraš me kao cucka..
Nisam zaslužila tvoj prkos..
Nisam zaslužila osvećivanje...
Nisam zaslužila da lažeš kako je sve moja krivica..
Nisam zaslužila da pričaš takve stvari o meni...
Nisam zaslužila tvoje izlaske s dečkima i pijančevanja dok sam ja bila doma..
Nisam zaslužila da me "manje poštuješ i voliš" jer sam tamo prije 2 godine pogriješila...
Ne,dragi.. nisam
Uvijek si imao izbor.......
Ako sam bila tako loša,mogao si otić..
Ako nisi mogao proeći preko mojih silnih pogrešaka,naravi ili nečeg trećeg..mogao si otić..
Mogao si u svakom trenu zatvorit ta jebena vrata i gubit se iz mog života!
Sad misli što želiš..
Krivi mene za sve..
Možeš me i ubit,iskreno ti kažem..
Viš nemam mjesta za tebe u svom srcu..
Više nemam volje plakat noćima za nekim tko to ne razumije..
Više se ne želim spuštat tako nisko...
Više neću gazit svoj ponos zbog nekog tko to nikada nije cijenio..
Više me baš briga za sve..
Briga me što misliš da te ostavljam zbog drugog..
Briga me dal ću ikada više voljeti nekog kao tebe..
Briga me što ćeš sad nać neku i crtat mi se pred nosom s njom..
Briga me za cijeli tvoj svijet...

Znate onaj osjećaj kad udahnete posljednji dim cigarete
Onaj osjećaj kad gledate pred sobom ispit i shvaćate da ste pali
Onaj osjećaj kad vas vani netko zalije i shvaćate da vam je cijela večer propala jer imate mrlju veličine 10 cm na odjeći..
Onaj osjećaj kad novom cipelom ugazite u govno...
Ili kad ugledate autobus na stanici kako vam odlazi pred nosom..
Osjećaj krajnjeg očaja,izgubljenosti i ljutnje..
A ne možete to nikako popraviti...
A nakon toga ravnodušnost.......
Jer što je tu je...
Padne neka suza, žao vam je, ali nema nazad,neda se popraviti...
Od pepela ne nastaje vatra niti od slomljene vaze nećete napraviti novu takvu identičnu...
Život me pogodio ravno u srce..
Imala sam svoj san,svoju ljubav i jednog čovjeka za kojeg sam dušu dala..
No, malo samm,pomalo otvarala oči,mijenjala se, shvaćala..
Da on nije to..
To što sam čekala,čemu sam se nadala i u što sam vjerovala..
A toliko je besanih noći, toliko suza..
I pitam se čemu?
Kome sam se nadala, zašto sam pogledom uvijek bila na vratima i nadala se da će doći..
Zašto sam u njemu vidjela boljeg čovjeka..
Zašto nisam vjerovala kad je bilo očito..
A mogli smo drugačije...
S malo manje krvi i ružnih riječi...
S malo manje pregažneog ponosa...

Pitam se kako je moguće da imamo oči,a ne vidimo?
Kako je moguće imati uši i ne čuti..
Dodirnuti led i tražiti toplinu..

Hvala tebi..
i tebi..
i tebi..
i tebi..
i tebi..
Hvala vama čija su imena nebitna ..
Hvala što ste bili tu kad sam slijepo vjerovala..
Hvala na svakoj malo utjehi..
Hvala na razumijevanju..
I najviše hvala za jedno.. uz vas sam progledala...

A sada samo još jedno trebam..
Bože, daj mi snage da izdržim sve što slijedi...
jer ovo je početak jednog kraja...

Bilo je tu
Taj osjećaj nježne topline oko moga struka
Tvoj glas u udaru vjetra
Tvoje oči,velike i sjajne
Tvoj glas kao najljepši zvuk svakog jutra
Bila su dva srca kao jedno
Bile su zajedničke neprospavane noći
Bili su poljupci kao svila
I krevet od ruža
Bile su tajanstvene poruke
I sretno lice kad bih te vidjela
Bilo je neobično voljeti dječaka u tebi
Bilo je teško voljeti te onakvog
Ponekad preokrutnog
Bio je dodir tvojih usana
Kao lijek na sve patnje
Bilo je dvoje mladih
Preglupo da bi sačuvalo što su imali
Preponosni da bi priznali
Zaljubljeni toliko da su i zvijezde bile nisko
Bilo je..
Upalila sam cigaretu i gledala dim..
I izgorjela s njom..
Prepustila se vjetru i raspršila
U svojoj boli i nemoći
Da shvatim neshvatljivo
Da upalim pepeo
Da pronađem izgubljeno
I da vratim tvoju ljubav
Koju sam nekad imala
I izgubila...

I svaki put kao da je prvi...
Bože neka prestane...





Vreme za ljubav istice

Vreme, samo vreme i bicemo isti
u mrznji i ljubavi, ja i ti
zato bez suza polazim
bar jednom imaj milosti
ne otezavaj mi stvari

Vreme za ljubav istice
nas dvoje vise nikada
ni novi, a ni stari


Ako pozelis da mi se vratis
gledaj da to ne bude skoro
vremena daj mi da te prebolim
dodji kad prestanem da te volim

Nakon 4 godine onog nečeg što smo mi imali,počelo me opet kopat...
Frendica mi je bacila crv sumnje nakon što sam joj se povjerila oko nečeg što je on rekao/napravio..
Pitala me koliko ću dugo gutata sranja u svrhu "ljubavi"..
Njegove,moje koga više briga...
Zamislite osobu koja vas voli,koja radi puno lijepih stvari za vas, koja je tu u dobru i zlu... ALI...koja se u nekim situacijama kad bi se trebao ponijeti zrelo ponaša kao kreten,koja vas je sposobna izvrijeđat da sami ne vjerujete otkuda joj/mu to.. zamislite osobu koja je anđeo,ali u sekundi postaje vrag. Koja je to sekunda? Prijelomi trenutak kad ja kažem da meni nešto ne paše, kad se posvađamo,kad nije po njegovom.. Tad.
Meni več duže vrijeme govore da nisam normalna,da otiđem napokon...
Jučer sam ozbiljnije počela razmišljat o tome..
Kaže mi frendica da igram na sigurno,ali da to ne znači da igram i dobro. Ostajem uz njega jer tu imam sigurnost, vezu, osobu koja će me zagrlit, ali je pitanje da li imam onu pravu ljubav ili stvarno samo naviku? Osobu uz koju sam navikla biti,koja je to uvijek pa je postalo nezamislivo da je nema..Koju znaju moji starci, za koju sam već praktički udana.. a nisam.
Što je osjećam za njega?
Razmišljam ponekad satima..i neznam. Da,volim ga, volim tisuću stvari na njemu, ali opet... ima ono nešto zbog čega ga ipak ne volim. zbog čega sumnjam,premišljam,bojim se.. prošlost koja je našu vezu usrala kolko je mogla? Sumnja da možda to ipak nije to? Loše iskustvo? On u napadu bijesa i ludila kad mi kaže sve ono pa ja poslije plačem satima...
Ponekad ga ne poznam..
Ponekad se bojim vjerovat da on ima tu gadnu stranu...
Imamo je svi,ali njegova me boli...
Pokrijem oči i kažem nije to on,samo je ljut,ne misli to..
I možda je tako,ali što ako nije?
Imala sam 17 godina kad sam ga upoznala,bila sam djevojčica,nezrela,bez brige i pameti..
Prošla s njim sreću i nevolju,a sad..neznam više ni dal to ima ikakvog smisla?
Razočarana sam..
Jer nije puno puta bio tu kad je trebao..
On kaže takav sam..
A ja bi najradije rekla.. ali ja netrebam nekog takvog..
Ja trebam nekog tko će radije ostata doma u pet ili subotu navečer kad zna da sam ja u kur.. zbog tog i tog razloga,nazvat me,pričat samnom,ostat doma makar da pokaže da ja tako uz mene... ali ne,on ode van i zabavlja se s dečkima.. Ko mi kriv,mogla sam i ja...
Samo što sam ja tu večer plakala u krevetu i bojala se dal sam trudna jer mi kasni ... A on se ponio kao da to nije njegova briga,..
I rekla sam frendici i upozorila me..
U muci se poznaju junaci..
On se nije iskazao...

..i što sad?
Kako otići kad je sve ovdje tako uhodano...
Kak otić i zaboravit,pokušala sam puno puta i vratila se..
Na staro,sigurno,ali..? Jel to stvarno bio dobar izbor?
Ja se panično bojim ostati sama...
4 godine sam imala nekog da me grli, uhvati za ruku, prošeće samnom..
Izgubiti to preko noći, odlučno reć: dosta je,nejdem dalje..
kako?
Bojimse krenut u bitku za koju neznam dal ću izdržat..
A i stalno se pitam: možda nije tako loš,pa čovjek je,griješi..i ja griješim,nisam idealna..
A onda opet taj crv sumnje.. trebao je biti tu...

Na mukama sam...
Neznam kud bi,neznam s kim, neznam kak će ovaj post uopće izgledat,sve sam samo nabacala..
I neznam kak dalje sama...
I da li je to ispravna odluka?
Što ako odem i požalim...
Da ima neka slamka za koju se mogu uhvatiti, uhvatila bih se...
Sad mi se čini da plutam po moru svojih nedoumica i utapam se...
Neznam..
Ja,koja se trudim bit svoja, neznam...
Glupa sam..
Neznam...


PS: oprostite što vas slabo čitam...
izvanredna situacija.. maybe baby .., ah :((