vasko54

Jedan je prof.dr. Zdravko Bazdan. Najveci Dubrovcanin naseg vremena. Da ih ima vise kao sto je on, Dubrovnik ne bi postao ono sto si draga Nina napisala. Dr. Bazdan je veliki dio svoga zivota posvetio borbi protiv zla koje vlada Gradom od devedesetih i koje ga je pretvorilo u ovo sto je danas. A ovi sto ga napadaju? Pa to su upravo ovi koje si opisala u tvome tekstu, primitivci, neznalice, klerofasisti, kojima je najveca hrana, mrznja.

Na danasnji dan, danas vec daleke 1986. godine, u cetvrtfinalu prvenstva svijeta protiv Engleske, Diego Armando Maradona, postigao je gol stoljeca, rukom. Poslije toliko godina, sjecam se kao da se sad dogadja, ali se i pitam, po kojem to pravu Engleska igra na prvenstvu svijeta. I Skotska, i Vels...??? Nisu drzave, a samim tim ni clanice UN. FIFA je u svom Statutu jasna, samo drzave koje su clanice UN mogu da igraju na prvenstvima svijeta. Isto pravilo vrijedi i za Olimpijske igre, ali ta se pravila postuju, tamo nema Engleske, Skotske, Velsa, tamo nastupa Velika Britanija.???..Svijet nije samo danas apokalipsa, uvijek je bio, samo mi to nismo znali (ha ha ha). Velika riba uvijek je jela malu i ostacima hrane, hranila manje i slabije od sebe...a FIFA i UEFA, uz banke, najvece kriminalne organizacije naseg vremena...od Pierra de Coubertina, nije ostalo nista...

A sportski Dubrovnik u nase doba. Pamtim rivalitet GOSK-a i Dubrovnika, pune tribine na lapadskoj "staroj dami", praznik Grada. Plavi i crveni, Djuro Sneider, kovrcave kose sa sedmicom na ledjima, procelavi majstor sredine Pero Simonovic, pa Huko i Ferzo Dilberovic, Mario Marusic, oba sastava s rezervama i sad imam u glavi, stotine njih, Dubrovcani u dva tabora, gradjani, legendarni Gongo Cetinic, na jednoj strani, gruzani na drugoj, od Slavka Kordica do Pera Vicana, opet stotine njih, do nezaboravnog đeda Ranka Kapovica. Kako staviti po strani te godine nezaborava, uspjeha, kvaliteta, kako se do kraja zivota ne sjecati restorana legendarnog Joza Matosica, novinarskih sportskih velicina, Bruna Mustapica, Ante Bautovica, covjeka za sva vremena Envera Krajisnika...opet stotine njih.....nogometnih sudaca iz Grada, Frana Basice, opet Envera do Matea Beusana....Bio je to nogomet, danas to znamo, svemirskom kvalitetom prema ovome danas. Kada ce Dubrovnik opet iznjedriti Boza Broketu, Juru Milicica, Maria Bonica, Marina Kurtelu, Milana Petrovica, Zeljka Nikolica.....do onih koji nikad nisu odlazili iz Grada, Davora Nakica, Mata Beusa-Pusa, Nina Kodellia, Duju Borovinu, do golmana prije svih golmana, nezaboravnog "Cia"Novakovica....???
U malom kantunu GOSK-ovih prostorija, zauvijek su ostali upamceni atletski sampioni Jugoslavije i Balkana, Nikoleta Ribar i Mario Njiric, u uvjetima siromasne "kraljice sportova", rasli su pobjednici i prvaci, pronosili slavu Grada, od Triglava do Djevdjelije, a mnogi i puno dalje i daleko sire... O JUG-u, napisano je sve, Da se podsjetim na prve dane koje pamtim na gruskom bazenu i tre tre tresese ko u Jug-a dirne se, od golmana Katusica, stalno zaposlenog u tadasnjem gigantu TUP-u, pa slikara u bazenu Lukse Peka, gospara do kraja, Djura Kolica, generacija i generacija, do kraja karijere zbog uboda prstom u oko Luka Vezilica, prvog golmana plivaca, do nedavno umrlog velikog, najveceg Djura Savinovica, Mozarta u bazenu, s kojim sam suradjivao u SOFK-i, pa razrednog druga tragicne sudbine Duba Stanicica. I lijepi Olimpijski dani u Dubrovniku u cast Sarajeva, u drustvu sa Suknom, Krzicem i tom slavnom generacijom. Sport i Dubrovnik bili su jedno, proslo svrseno vrijeme. Legendarni gospar Vlaho Kojakovic-Pjucak i Karmen, generacije sjajnih kosarkasa, prijatelja, gospara pod kosem, Andrija Habulin i veliki uspjesi judo sporta, pogibija mog prijatelja i susjeda iz djetinjstva, Ivice Spaceka...i mnogo, mnogo toga vise...Dubrovnik, Grad kojeg vise nema, unisten potrosackom histerijom i trkom za profitom...s rijetkim gospodjama i gosparima, koji jos obitavaju u njemu. Nazalost i njihov sat otkucava....usnuo je ex Grad gospara..

Sjecam se nevremena kad bi se barke izvlacile preko mula, ociscene pjenom razbijenog vala koji se lomio na prolazu izmedju Penatura i Lovrijenca. Sve je u kuci i oko nje bilo mokro, natopljeno kisom s mora, a ne s neba, a u djardinu cesce su bili cipoli nego pilici, ali znalo je biti i bukava i saraka, a pamtim, da bi se znala zakoprcati i hobotnica. U skolu na Preparandiju, "tete u bijelom"servirale su nam marendu, a i danas mi je u ustima okus toplog kakaa, (kojeg kuci nismo pili) dok ovo pisem. Iza zgrade Preparandije, stotine nas, po dolcima ispod Graca, igrali smo igre, znane samo nama, bezbriznoj djeci iz pedeset i neke..
Kasnije sam Preparandiju zamijenio "Nikicom Franic" na Konalu, pet dana u setemani uza skaline s Anuskom, prvom susjedom i skolskom drugaricom. Skaline smo nekad znali "podijeliti" na one povise crkve Sv.Andrije, uz rodiliste, pa preko parkica, do iza ledja "Nikicinih", ali s koje god dosli strane, prvi nam je na doceku bio dragi domar Misko. Vidim ga i danas, kako se gega, (bio je invalid) a nerijetko i vikne na nas, uvijek s osmjehom na naboranom licu. Proslo je tome vise od 50 godista.
Imao sam dvije i po godine kad su me susjedi nasli kako sjedim pod velikom murvom na Pilama i gledam tramvaje. Roditelji su tih desetak minuta mog nestanka jedva prezivjeli, misleci da me je "pokupio' neki travanj ili da sam "odletio" pod jedno auto, od pet sest ,koliko ih je bilo parkirano na Pilama, a ne puno vise ni u Gradu. Sjecam se, vecinom su to bila crne "Olimpije", zaobljene haube..
Koju godinu kasnije, Stradun je vec bio pogodan za djiravanje, a Park na Gracu za vagidjanje. Ko se iz tog vremena ne sjeca Beba Burina odmah iza mosta u maloj kapuneri, njegove tamburice i promukloga glasa. Gradac je dosao malo kasnije, bio nam je gust, popet se i sakrit na nekom stablu blizu malog jezera s punoglavcima, pa onda gledat parove, kako cekaju prvi sumrak, da krenu u "akciju". Godinama smo znali pricati, kako je jedan medju nama, najstariji od nas, A.D., da bolje vidi klupu obasjanu mjesecinom, zakoracio umjesto na granu, u prazno, prepavsi i one u zanosu na klupi, ali i nas, pa je ta noc po bjezanju, smijanju a i ponekim kukanjem, (spomenutog A.D.) dugo bila "vjecna tema" nas Pilara.
Ivo Labas i njegovi skerci, za gimnazijskih dana, bili su ono sto su danas i internet i mobilni i sva ova tehnoloska cuda. Kako zaboraviti prekrasna otvaranja Dubrovackih ljetnih igara, malog Mata i njegovo struganje plocama Straduna i vikanje "Politika", "Oslobodjenje", "Vijesti", od kojega su djeca bjezala kao djavo od tamjana, Trubadure, Mali raspjevani Dubrovnik, oridjinale, prve studentske pare od posla koje nam je dao Kiro, one nepregledne kolone raspjevanih i radosnih Dubrovcana, divnih ljudi moje mladosti, kojih vise nema, kako zaboravit kolende:
.
Dobar vece mi kucamo
Badnje vece cestitamo, mi smo dosli kolendati
Vasem dvoru hvale dati.
Visoki su ovi dvori
A u njima zlatni tori
U torima golubica
Nasa vrijedna domacica.
Nece gospodja neharna biti
Kolendarima ne udjeliti.
Odje, odje, na zdravlje Vam
Badnja vece dodje.
Nasega gospara pri dvore
Pjevajmo braco do zore.
I onda ako se ne otvore vrata, vlasnicu smo znali kastigati nastavkom kolende, Ispred kuce drvo loza, a u kuci gospodja koza, ili u najcrnijem scenariju, ispred kuce drvo murva, a u kuci gospodja kurva...i bjez koliko te noge nose.
Kako otrgnuti od sjecanja stotine kafica s muzikom, disko klubove Tezej i onaj na Pilama (na vrh mi usta), hotel Imperijal, "Ocean" na Pilama iz kojeg se miris rostilja sirio do Straduna, "Jadran",hotele po Lapadu s muzikom svih vrsta i za svaciji ukus...doceke novih godina, proslave matura, slave mladosti i zivotu. Onda kad smo birali, gdje cemo izaci, kad je od Tezeja do Babin kuka, Dubrovnik bio mjesto veselja, zabave, radosti, prvih puntamenata, prvih poljubaca....
I tako, citajuci i prateci, daleko, predaleko od rodne Raguse, prateci Grada kojeg vise nema, sjetom u dusi, mislim se na danasnju mladost bivsega mi Grada, i osjecam sazaljenje, jer su prva generacija koja zivi tuznije i mnogo praznije, od njihovih roditelja. U nekadasnjem biseru Jadrana....

Kao veliki ljubitelj Novaka Djokovica, a imao sam priliku sjediti s njim i popricati, za vrijeme Australian Opena. cini mi se da se sve veci broj ljudi, personificiraju s njim, podsvijesno misleci da pobjede Novakove, jesu i njihove pobjede, a po onoj staroj, kad moze on mogu i ja. Isto tako mislim da zivimo u nikad oholijem svijetu ljubomore prema boljima, jer prateci drustvene mreze, veliki broj komentara je nazalost, protiv Novaka, ili bolje receno, protiv neke od osobine njegove zene Jelene, koja je eto kriva za ovo ili ono. Nisam ni psiholog ni psihijatar, ali zakljucujem da zivot svjetski vrijednih, a humanih ljudi nije ni jednostavan ni lagan. Nijadan sportas na svijetu ne izdvaja vise za pomoc onima kojima je pomoc najpotrebnija, nijedan od svjetskih sportskih velikana nije clan vise humanitarnih i soicijalnih organizacija od Novaka, pa ipak, u najmanju ruku nije omiljen na Zapadu. Tu je odgovor jasan, Novak je iz tog ukletog Balkana, iznenada poremetio stoljetni raspored u teniskoj hijerarhiji, nekad je bijeli sport bio stvar prestiza anglosaksonske rase, van tog kruga, nije bilo igraca koji bi napravio dar mar, na svjetskoj tenoskoj pozornici, sportu princeza i princeva, bijelih klobuka i bljestavih zenskih sesira. Eto, zbrda s dola, udrobljeno, shvatio sam zasto Novaka ne vole. A, njega bas briga zbog toga...i tu je najveci. Mozda, upravo zbog toga.