nedjelja, 04.06.2006.
Ružičasti slonovi na mome prozoru
Mehanički sam dohvatila šalicu i opekla se na vruću tursku kavu. Mehanički sam obukla jaknu i starke i zaključala vrata. Mehanički sam se nasmješila čovjeku koji je prodavao karte. Uzela sam "kusur" i mehanički ga stavila u zadnji džep traperica. Uzela sam cigaretu i mehanički vukla dim po dim. Savršen osjećaj za monotonost grijala me i ovog jutra.
Sjela sam na desnu stranu kraj prozora, obavezno kraj prozora, da slučajno ne bih propustila isto drveće i kuće. Ista su i lica. Potpuno i savršeno ista.
Oni su bili ispred mene. Nimalo dosadni i ukalupljeni, Oni su bili sasvim drukčiji, Oni nisu pričali, Oni su mi bili potpuno jasni, Oni su bili sasvim kontradiktorni svemu. Nisam odvajala nijedan dio sebe od Njih. Bilo je savršeno drukčije, bilo je to bolje buđenje od jutarnje kave, bolji osjećaj od vrištanja i lupanja šakama do iznemoglosti. Njih su dvoje sasvim obični, sasvim svoji, Oni su jedinstveni!
- 20:01 -
