Mens Nobilis Regnum Possidet

subota, 15.12.2007.

Bjerim

Zove se Bjerim i ima 11 godina, mada po njegovom uzrastu ne bi mu dao vise od 8. Malen, crn, garav, sa velikim ocima i njeznim osmijehom. Sreli smo ga ispred jednog poznatog sarajevskog kluba oko 3 ujutro, pomalo dozirani sa par pica. Bjerim je prisao i pitao da li imamo da mu damo pola marke. Naviknuti vec na svakodnevnu pojavu prosjaka htjedosmo mu reci da nema nista i da produzi kao sto najcesce uradimo, ali ovaj nam je privukao paznju da nismo uradili to sto obicno uradimo. Cinjenicom da je stidljivo prisao i cinjenicom da srecemo dijete samo u 3 ujutro da hoda i luta proseci nismo uradili sto inace uradimo. Pitali smo ga za ime i sto mu treba pola marke. Kaze da zaradjuje za porodicu, a da mu zadnji autobus nije htio stati kako bi se vratio kuci. Pitali smo ga gdje mu je kuca, rekao je u Zabrdju. Iskreno ni jedan ni drugi nismo imali blage veze gdje je Zabrdje, pa smo ga pitali gdje mu to dodje. Naglasak mu je bio cudan, romski, ali ne od nasih lokalnih Roma. Objasnio nam je da je to negdje kod Vize. Pogledali smo ga zacudjeno i pitali pa kako se misli vratiti kuci i zna li on gdje je Viza. Rekao je pjeske i da nije prvi put da ostane do sabaha na ulici. Krenuli smo prema autu koji je bio blizu parkiran, a on je hodao za nama, ne trazeci vise onih pola marke, vec samo pricajuci nam svoju pricu. Pitali smo ga je li gladan, samo je klimnuo glavom, i onda smo odlucili da ga povezemo sa nama do jedne sarajevske pizzerie koja radi non-stop, gdje smo i mi sami vec naumili da nesto prezalogajimo. Usao je u auto i primijetili smo da ga je odusevila sama cinjenica da se vozi u autu, ali na jedan vrlo skroman nacin, ne pokazujuci svoju odusevljenost. Pitao sam ga odakle je i s kim zivi. Odgovorio je sa zadnjeg sjedista da je izbjeglica sa Kosova, a zivi sa ocem, dva brata, i sestrom i da mu je majka nedavno umrla. Sam je nastavio i rekao onda da mu je otac tesko bolestan. Brzo smo dosli do pizzerie, parkirali, izasli i usli unutra, uzimajuci tri komada pizze. Bjerim je bio nizi od samog stola i jeo je prakticno dignutih ruku. Kazem jeo, mada je uzeo samo tri zalogaja i rekao da ne moze vise. U normalnim okolnostima bi pomislio da je sit i da ne moze vise jesti, ali ocito je bilo nesto drugo u pitanju. Ono sto mi je upalo od samog pocetka susreta sa Bjerimom je to sto je stalno kroz pricu naglasavao, spontano, kako bi zelio da ide u skolu. Danas kada vecina njegovih vrsnjaka mrzi skolu, taj mali beskucnik je silno zelio da ide u skolu. U povratku smo ga pitali kako misli nazad kuci, on je samo slegnuo ramenima i sutio. Pogledao sam ovog svog i skontali smo da mene prvo odbaci kuci, a onda njega odveze tamo gdje vec zivi. Dosli smo do mene i ja sam se pozdravio sa Bjerimom i drugom. Penjujuci se uz stepenice razmisljao sam o njemu i njegovoj situaciji koju nam je ispricao na nacin kao da sam pricao sa nekim ko ima u najmanju ruku 30 godina, a ne 11 kao sto nam je rekao.

Dan Drugi:

Sutradan sam dosao na posao i zazvonio mi je telefon. Zove me ovaj moj i prica mi da je odveo Bjerima tamo gdje zivi sinoc. Rekao mi je da je, usput, sa njim jos pricao i kako je mali imao samo jednu zelju, da ide u skolu. Rekao mi je da je kuca, gdje ga je dovezao, negdje u pizdi materinoj i da ponajmanje lici na kucu, i da je parkirao negdje sa strane, a Bjerim se zahvalio, istrcao iz auta i nestao u mraku. Takodje mi je rekao, kako je dao Bjerimu svoj broj mobitela da mu se javi. Obecao mu je da cemo mu doci da vidimo mozemo li sta uciniti za njega. Pricali smo malo o njemu, komentarisuci sta ustvari mi mozemo uopste uciniti za nekoga kao sto je Bjerim i odlucili da malo ispitamo cijelu situaciju.

Dan Treci:

Zove me ovaj moj i kaze: Pogodi ko me zvao. Iskreno receno, nisam imao blage veze ko bi ga mogao zvati. Pomislio sam da je u pitanju njegova djevojka s kojom je posvadjan (privremeno po zna koji put) ili neka potencijalna/stara shema. Rekoh nemam blage veze. Kaze on Bjerim. Cuj reko Bjerim, pa sta kaze Bjerim. Zove da vidi hocemol' mu dolaziti i pomoci da ide u skolu. Malo sam bio iznenadjen ovim razvojem situacije moram biti iskren, jer sam mislio da ce sve ostati na onoj noci. Pa reko', sta si rekao Bjerimu? Kaze on, rekao sam da cemo mu doci sutra. Reko' hajde dobro ako si mu rekao tako. Rece mi da je pricao i sa njegovim ocem, koji mu je rekao da su izbjeglice sa Kosova, Romi, i da su donedavno bili u azilantskom kampu u Rakovici odakle su ih prije dva mjeseca izbacili.

Dan Cetvrti (Juce-Sinoc):

Cuo sam se sa onim svojim za odlazak kod Bjerima. Naletio sam s posla po njega na posao i skupa otisli s autom. Noc je vec bila pala i prilicno je bilo zahladnilo. Dosli smo dole i parkirali pored ulice. Bjerim se pojavio sa osmijehom radostan sto smo ipak dosli i odrzali obecanje. Krenuli smo prema „kuci“ i usli unutra. Zadah vlage se osjetio odmah s vrata kada smo usli. Vrata ustvari nije ni bilo, a ni prozora vec samo neki pokidani najlon. Cijela kuca je ustvari bila jedna rusevina. Usli smo unutra i iz tame sobicka velicine 3x3 provirila su nasmijana lica koja su nam pozeljela dobrodoslicu. U sobi je gorjela samo jedna svijeca, a na podu su bile neke deke na kojim su spavali poredani jedno pored drugog. Osim jedne male svijece nista vise nije bilo u sobi. Ni vode, ni struje, ni peci, ni wc-a. Ama bas nista. Nije mi bilo dobro nikako u tim trenucima kada sam vidio cijelu situaciju na licu mjesta i uslove u kojima njih petoro zivi. Prosla mi je samo jedna misao kroz glavu, zima je, hladno je, a ovi ljudi spavaju sa najlonom na prozoru u vlaznoj prostoriji bez icega. Bjerimov otac, cije ime nisam upamtio, jer ne pamtim imena na prvu, nam je ispricao ukratko svoju zivotnu pricu. Pricao ju je kao da je sve to normalno i kao da sve tako mora da bude. Cinio mi se pomiren sa sudbinom kakva jeste. Rekao nam je, pokazujuci azilantsku knjizicu koja je istekla prije nekoliko dana i koju ne zele da im produze, da su do prije dva mjeseca bili u kampu u Rakovici i kako ih je direktor tog kampa istjerao sve jer je Bjerim pravio probleme i lutao i kasno se vracao. Mislio sam, sta to treba uraditi dijete od 11 godina da istjeras cijelu porodicu na ulicu pred dolazecu zimu. Otac je pohvalio cerku kako je ona njihov uzor i da je ona isla u skolu u sesti razred, ali da vise ne ide otkad su ih istjerali iz kampa.Curica je sve vrijeme stajala pozadi i nije progovorila nijednu rijec i u tim trenucima kada ju je otac hvalio za skolu, uhvatio sam u njenom pogledu trenutak i dragosti i stida. Pitao sam ih da li bi se oni voljeli ponovo vratiti u kamp, svi uglas su rekli kako bi to bilo najbolje, ali da im sef kampa ne da. Rekli su da pored Rakovice ima jos neki kamp u Mostaru i kako im je svejedno u kojem ce biti samo da ne budu tu gdje jesu. Pogledao sam ovog svog i rekao im da moramo da idemo i da cemo se raspitati o njihovoj situaciji i pokusati pomoci. Pozdravili su nas srdacno i zahvalili se sto smo dosli. Bjerim nas je ispratio i rekao da bi volio da ide u skolu sa svojim vrsnjacima.

Usli smo u auto i rekli „u picku materinu“ sta je ono i gdje ljudi zive. Vracajuci se sutili smo i prekidoh sutnju rekavsi mu da svrati do Vize. Izasao sam i kupio Super Oglase. Pitao me sta sad hoces. Rek'o sjedi i cekaj me. Vratio sam se i rekao da je ono uzas i da je njima potrebna pec ili sporet da se ne smrznu i to podhitno. Otvorili smo novine i nasli oglas da neko prodaje sporet na drva za 50KM. Okrenuo je broj i rekao de ti pricaj. Javila se neka zena koju nisam bas najbolje razumio. Mucala je. Konverzacija je malo bila usporena. Rekla je da je u Sokolovic koloniji i da mozemo pogledati odmah sporet. Rekao sam joj da dolazimo za 15 min i da cu je jos zvati da mi da upute kako tacno da dodjemo do kuce. Konacno smo dosli pred kucu, zena nas je cekala. Pocela je odmah da kuka kako joj je tesko i kako ju je muka natjerala da prodaje stvari. Rekli smo joj: gospodjo necete vjerovati gdje smo i odakle dolazimo i sto kupujemo sporet. Kada smo ispricali, rekla je samo: hajde hvala Bogu da ima neko gori i od mene. Rece nam mucajuci gospodja srednjih godina kako nema nikoga da joj pomogne, ni muza. Pitao sam je imal ko ovdje u komsiluku, prekinula me i rekla: ma kakav komsiluk nema ovdje niko da valja za nju..nastavio sam smijuci se...reko imal ko ovdje u komsiluku sa nekim kombijem da preveze ovaj sporet. A to, rece, ma nema nema smijuci se. Utrpali smo sporet nekako u auto, platio zeni sporet i usput mi je ovaj moj jebo sve po spisku sto ce mu se ujebati auto i kako nismo normalni sta radimo. Rek'o sam: de ne seri, vozi polako prema Bjerimu. Usput smo stali kod pekare. Usao sam u pekaru okruzen kinezima, i kupio za cenera neke gluposti da im odnesemo.

Dosli smo dole do „kuce“ i dozvali Bjerima koji je istrcao sa osmijehom. Rekli smo hajde ovamo da istovarite nesto. Otac Bjerimov rece kako su vec bili legli da spavaju. Kad su vidjeli sporet, cudom se nisu mogli nacuditi k'o da smo im donijeli avion. Timskim radom su ga iznijeli za cas posla i unijeli u kucu. Curici sam dao kesu iz pekare i ona se tiho zahvalila pognute glave sa skromnim osmijehom. Opet mi je prosla misao kroz glavu u kakvim uslovima zivi jedna porodica, a pogotovo zensko dijete. Rekli smo im da smo da smo to donijeli privremeno dok ne vidimo sta se moze uraditi za njih i zaprijetili da im slucajno ne padne na pamet da prodaju sporet i da cemo doci za par dana da provjerimo je li sporet tu. Pozdravili smo ih ponovo i krenuli kucama. Bjerim je samo rekao...vidite mi ono za skolu.

Dan peti:

...

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv