Zaputili smo se u subotu oko 5 sati ujutro sa autobusnog kolodvora u Makraskoj, cilj - lutanja po Velebitu. Napokon je došao neki veći izlet, a tako i prilika da mnogi od nas manje iskusnih planinara dožive kako je to šetati planinom koja je vjerojatno jedan od najvećih nacionalnih simbola naše 'Rvacke'. Iako po visini zaostaje za Dinarom, Biokovo pa i Kamešnicom Velebit je uvijek zauzimao posebno mjesto u srcima planinara pri povratku sa tura.

Velebit je najduža planina Dinarskog sustava te se proteže u svojih 145 km, a djeli se na sjeverni (između Vratnika i Velikog Alana), srednji (između Velikog Alana i Baških Oštarija), južni (između Oštarija i Malog Alana) i jugoistočni (između Malog Alana i doline gornje Zrmanje). Širina mu varira od oko 30 kilometara u sjevernom, do svega desetak kilometara zračne udaljenosti na južnom Velebitu. Unatoč tome što izgleda jako glomazno, njegov se planinski niz ne odlikuje naročitom visinom. Najviši, Vaganski vrh, doseže tek 1757 m.
Kada su se svi konačno smjestili u svoja sjedala te počeli lagano nastavljati san započet prošlu noć osjetio se neugodan miris. Nakon svega sat-dva putovanja zaglavili smo nedaleko od naplatne postaje Šestanovac zbog kvara na motoru autobusa. Činilo se kako je Velebit dalje nego što zapravo jest jer su se po glavi vrzmale misli o autostopu i o tome kako od Velebita nećemo vidjeti ni 'V'. Izlazak sunca smo doživjeli tik do magistrale dok smo čekali novi autobus.
Čekanje se odužilo na skoro tri sata koja su prošla vrlo brzo unatoč hladnoći koja je bila na snazi. Došao je novi bus i krenulo se prema Velebitu u nadi da ćemo stići na vrijeme te obaviti uspon na Ljubićko brdo prije ručka.
Vožnja do Baških Oštarija (924 m) je prošla jako brzo tako da smo tamo došli u 12.30, trebalo je uzeti ključeve od soba te u njima ostaviti stvari pa se zatim spustiti na ručak. Hotel Velebno, gdje smo odsjeli, je jako lijepo uređen u nekom starinskom stilu koji neodoljivo podsjeća na najluksuznije alpske hotele. Pri dolasku u sobe ostavljamo stvari te se spuštamo na ručak. Hrana nije bila loša, a pilo se uglavnom poznato Velebitsko pivo koje se proizvodi u pivovari 'Ličanka' koja je utemeljena 1997 godine pivo je poznato po tome što se nema kupiti nigdje u Hrvatskoj nego na Velebitu i to mu daje posebnu vrijednost, dokaz da i stranci cijene 'Velebitsko' jest to da je Velebitsko tamno pivo proglašeno najboljim pivom od strane web stranice engleskih fanova piva.

Nakon ručka se krenulo prema Ljubićkom brdu do kojeg je trebalo dva sata. Pri početku staze ide se makadamom te se mogu vidjeti jesenske boje kakvih nema ovdje na Biokovu, nakon makadama ide se bukovom šumom zatim se dolazi do djela gdje se treba penjati pa se izlazi na greben koji vodi dalje do vrha na kojem je postavljen križ. Pri dolasku na vrh vrši se već tradicionalno zajedničko slikavanje. Idemo dalje te se spuštamo dugom strmninom zatim ulazimo u bukovu šumu kojom se spuštamo do šumske ceste da bi izašli na magistralu te skrenuli desno i vratili se nazad u hotel, dok su neki skrenuli lijevo i svratili, a na što drugo već na Velebitsko. Dolazimo u hotel sat vremena prije večere. Ima se vremena taman za malo prileći i onda na večeru (ne moram govoriti što se pilo ;). U sali do nas je večerao GSS koji je ovdje imao vježbu na kojoj su sudjelovala dva člana Makarskog GSS-a. Poslije večere se išlo rano spavati jer se bilo potrebno probuditi već oko 6.30 kako bi doručkovali. Za doručak švedski stol jer su neki Šveđani otkazali ;), a ovaj put se nije pilo Velebitsko.

U opisu izleta piše kako se trebalo ići poučnom stazom 'Terezijana' koja obuhvaća 3 kilometra dug dio stare austro-ugarske ceste Terezijane koja je preko Velebita povezivala tadašnje pukovnijsko središte Gospić sa lukom Karlobag. Terezijana je izgrađena 1786. godine po naputku cara Josipa II, a nazvana je po njegovoj majci, carici Mariji Tereziji. Tom smo cestom trebali doći do Kubusa, riječ je o klesanom kamenu veličine 1,25 m x 1,25 m na četiri kamene kugle. Kocka je postavljena u vrijeme gradnje ceste od Gospića do Karlobaga (1844.g. - 1850.g.).
S mjesta gdje je postavljena Kocka pruža se prekrasan pogled, s jedne strane na dio obale i otoka, a s druge strane na planinski masiv Velebita i ljepotu prijevoja Baških Oštarija. Pošto zbog spomenutog kvara autobusa nismo imali vremena prijeći spomenutu stazu do Kocke smo se dovezli autobusom.

Nakon malog razgledavanja krećemo u suprotnom smjeru vozeći se starom ličkom magistralom do Gračaca i dalje preko prijevoja Prezid do Golubića. Pješačka tura je obuhvaćala spuštanje iz Golubića u kanjon Krnjeze te prelazak preko starog Kudinog mosta. Pri silasku dolje naišli smo na koze te na pokoju staru Ličku kućicu, staza iz makadama prelazi u uski putić, a već nakon pola sata nailazimo na predivne vidike rječice Krupe koja utječe u Zrmanju. Kad smo se spustili prešli smo preko Kudinog mosta rađenog bez ikakvog veziva ispod kojeg prolazi kristalno čista voda. Hodajući malo dalje naišli smo na lijepu livadicu gdje smo ručali ono što smo ponijeli u torbi. Po jakoj vrućini zaputili smo se nazad u Golubić, a kapi vode pri povratku su zaista 'vridile zlata'. Pri dolasku gore uslijedio je kratki odmor zatim vožnja nazad u Makarsku preko Kaštel Žegarskog zatim Benkovca te autoputom do Šestanovca, s time da smo stali na odmorištu Skradin tako da smo u Makarskoj bili oko 19.30.

Pozdrav do sljedećeg izleta!

U subotu smo se uputili Nino, njegov otac i ja na sv. Juru, s namjerom da prenesemo cijevi u planinarsku kuću na Lokvi kako bi započeli grubi radovi na budućem unutarnjem wc-u koji bi služio za slućaj nevremena, a kad "stisne".





Planinarska kuća Slobodan Ravlić na Lokvi

Na Biokovo autom ulazite tako da prvo idete cestom iz Makarske kroz Gornje Tučepi te produžite poviše Gornje Podgore zatim s lijeve strane skrenete. Jedan od glavnih problema Biokova susuke ceste sa vrlo malo prostora za mimoilaženje, a još kad se na Biokovo zapute Česi onda dobijete itekako ubojitu kombinaciju, nakon muke koja je trajala oko sat vremena dolazimo da sv. Jure, najvišeg Biokovskog vrha, uzimamo ruksake i cijevi, te se lagano spuštamo prema Lokvi do koje nam je trebalo oko sat vremena, puhala je jaka bura pa nam je hodanje bilo otežano. Pri dolasku ostavljamo ruksake raspremamo se, otvaramo vriće za spavanje itd. Vrijedi napomenuti da je planinarska kuća dobila maleni dodatak, ispred je postavljena pumpa za vodu, tako da ako naiđe neki planinar bez vode može se osvježiti, pumpa je povezana sa bunarom koji se nalazi ispod kuće, još jedan novitet je da se odsada na sličnom sistemu može piti voda sa kanele, tako je znatno smanen utrošak. Počinjemo slagat drva dok Ninov otac počinje s grubim radovima, poslije toga slijedi marenda. Ubrzo nam se pridružuje jedan zagrepčanin koji je bi u prolazu te Boro Turina sa ode žene mu sestrom.



Izvadili smo agregat i upalili ga kako bi na televiziji mogli popratit nogometnu utakmicu Hrvatska - Estonija za večeru smo imali pečenu kokoš i krumpire u lošteri, poslije večere započinje utakmice, te se burno pozdravlja svaki Eduardov potez. Posli utakmice išlo se u vriće. Ujutro buđenje oko 9 sati te doručak. Zagrepčanin se uputio preko sipara u Žlib (Veliko Brdo). Vrijeme je iskorišteno kako bi se još malo doradila fasada kuće, nešto fugiralo itd. Poslije ručka ide se na sv. Juru do kojeg nam je ovaj put trebalo nešto manje vremena radi izvrsnih vremenskih uvjeta. Sv. Jure je preplavljen turistima koji ostavljaju aute ispred doma te se penju kako bi uživali u pogledu. Nazad malo manja gužva te nakon 45 mnuta dolazimo u Makarsku.



Ovakvih će izleta biti malo češće radi sve žeščih radova na kući, ubrzo se planira akcija "Drva", akcija u kojoj se pune zalihe drva za zimu u kućici. Što se samih dodataka na kući tiče, ubrzo će biti dovršena zimska soba na drugom katu te se nakon toga možda očekuje službeno otvornje kuće što bi značilo da bi se uvelo dežurstvo, te bi vrata svim posjetiocima bila otvorena. Što se tiče najava vrijedi napomenuti uspon na Vošac - "Adio lito" koji je već prerastao u tradicionalni uspon,a najvjerojatnije će se održati prve nedjelje u desetom mjesecu. Čuo sam nešto o dvodnevnom boravku na Velebitu za koji tjedan pa izgleda da su se počeli organizirati izleti malo većih razmjera što je itekako dobro. Ovo nije bio nekakav veliki izlet no glavno da se nešto dešava.

Pozdrav do sljedećeg izleta.