Možda i jesam napušena 24 sata dnevno.
Možda se stvarno više ne sjećam kako je to biti normalan.
Možda ne mogu pričati o ovom ljetu duže od 15 sekundi.
Da, možda se većine toga ne sjećam ili ne mogu odrediti datum.
Sve se pomiješalo, to mogu priznati.
Ali postigla sam prokleto mnogo svim tim.
Učinila sam od sebe osobu koju će, oni koji se upušavaju s njom, obožavati, a svi oni sa strane će je sažalijevati.
Postala sam klošar, ološ. Savršeno bih pristala uz neki američki film o autodestruktivnom odrastanju.
Rezanje nogu. Pokušaji samoubojstva. Nevjerojatna kreativnost. Nedostatak motivacije. Street Spirit, trava i zadimljena soba. Crna kosa, blijedo lice, smrdljiva i prljava odjeća. Starke na plahtama. Zatvorene oči i nepostojanje. Lebdenje. Crveni zidovi, lagano kašljanje. Nadraženo grlo i gutljaj alkohola.
Lost Highway. Oduzet drhtaj i bljesak zjenica.
Fade away
Fade away
Fade away
into nothing
Da vam ispričam priču?
Da, možda vam ispričam svoju priču.
Možda… Ako je se sjetim. Da, ako je se sjetim, ispričat ću vam je.
Za početak, jedan preludij, sočan uvod u potpunu sliku, dopuštam vam da maštate i nosite misli po knjizi, ali prvo pročitajte uvod.
U glavi, za sad, pridržite samo jednu sliku: djevojka raspuštene kose u neopranim, starim jeans hlačama, crnoj majici kratkih rukava preko koje je nategnuta još jedna crna majica, ali dugih rukava; potpuni dojam skuplja se kad pregledate cjelinu – ljubičasta košulja, gornji dio pidžame, s raznobojnim krugovima po sebi, crna torba prepunog malog pretinca i skoro potpuno praznog velikog, izblijedjele, isparane crne starke na nogama, blijedo lice, crvene oči i crvene usne; uvijek zanesena u neku priču, hoda grabeći velikim koracima, priča i rukama gestikulira, mijenja intonaciju i dubinu glasa, radi grimase, uzviče i smije se; ponekad dramatično i posve ukočeno stane donoseći zaključak monologa. Nakon toga slijedi još pokoji monolog.
Da, ta cura puno priča. I uvijek je vidite takvu, u hodu, s torbom na ramenima, a kad je sama, na uši nabije slušalice ili u rukama drži neku knjigu i skriva nos pod njom čitajući. U društvu priča, skakuće, mijenja strane (na lijevoj se zadržava znatno više nego na desnoj; čini se da na desnu stranu dolazi samo kako bi promotrila svog slušača iz drugog kuta).
Košulja je uvijek na njoj, ili na leđima ili oko struka ili je zakopčana u nju do grla; ponekad je košulja pod crnom majicom kratkih rukava na Floyde, a ponekad je pod ogromnom sivo-crnom majicom dugih rukava na pruge. Tad se vidi samo ovratnik košulje i dio koji proviruje pod smotanim rukavima majice.
Upečatljiva je, pogotovo kad joj na čelu iskoči prišt veličine Toskane izazvan nečistoćom, neumivanjem i zaboravljanjem skidanja pudera prije spavanja.
Oči joj nisu uvijek crvene samo zato što je stalno napušena; tom se crvenilu često pridružuje i ono nastalo podraživanjem bjeloočnica spavanjem s lećama kad zaspe čitajući knjigu ili odjednom klone zapeta u ushitu pisanja.
Kosa joj je duga, tamna, često je ljubičasta, crvena, žuta ili plava – ali uobičajena joj je boja smeđa.
Imala je svojih dana kad je kosu vezala u opuštenu pundžu, nabila RayBan naočale na lice, obukla bijelu majicu bez rukava, nalik potkošulji, preko nje mušku crvenu košulju, traperice do poda i Marte, razbijačke Marte, Marte za iživljavanja, one od željeza.
Takvu biste je često viđali samu, s crnom torbom na leđima i slušalicama na ušima, vidjeli biste je kako apatično hoda među svijetom, totalno bezosjećajno, a opet tako snažno i opijajuće. Hodala je i s cigaretom u kutu usne, obješenom, možda više iz karikaturalnih razloga i velikom željom za smijehom, cinično se podsmjehujući dojmu koji ostavlja nego zato što je stvarno stalno pušila.
Te usne nikad nisu mirovale! Ili ih je magično pomicala u žaru razgovora, ili je pušila joint ili pak običan bijeli Marlboro, a nisu bili rijetki ni slučajevi kad biste je zatekli sa čašom vina u ruci, ili možda bocom. Kad je slušala glazbu, bezglasno je pomicala usne. U dubokim je razmišljanjima sjedila na podu s raširenim nogama, malena, skupljena i opuštena, bacajući glavu među noge pridržavajući se čelom na rukama.
Lice joj se uopće nije moglo vidjeti.
Nikad nije imala raspored, dogovor ili nešto slično. S kim je izlazila svaku večer, znalo se. Kad bi usred popodneva odlučila otići na kavu, izašla bi van i pozvala prvog poznatog na kojeg bi naletjela. Kad nije bilo nikog (a to se rijetko događalo, poznaje mnogo ljudi), odlutala bi negdje gdje bi je tijelo odvelo, sjela tamo, uglavnom kod mora, pušila i gledala u krajolik, iživljavajući svoju maštu na njemu.
Par dana mahom je zvala ljude na krug; provedeš s njom jednu večer u društvu i vraćaš se kući totalno upušen. Nakon toga bi danima žicala i stalno se zbog tog ispričavala. Kasnije je opet pozivala svakog uz smiješak: ''Kad se ima, ima se.''
Primanje i davanje. Kod nje tako funkcionira, sve je jednostavno i ona je uvijek, uvijek vrlo strastvena.
Sve što osjeća, osjeća intenzivno. Kad je sretna, hiperaktivna je. Kad je tužna, u depresiji je. Ljudima je to teško shvatiti, zato je smatraju kompliciranom.
Nijedan je osjećaj ne prolazi brzo; često je hvataju i sitnice zbog kojih se može ili smijati ili plakati danima.
Sve u svemu, posebna je.
I sad završava svoju ljetnu autoprojekciju i ide spavati.
U torbi ima puno trave.
Bit će veselo.
(pet ujutro)
Predrasude su gadna stvar, djeco.
-----------
Rows of houses, all bearing down on me
I can feel their blue hands touching me
All these things into position
All these things we'll one day swallow whole
Fade out again, Fade out.
This machine will, will not communicate
These thoughts and the strain I am under
Be a world child, form a circle
Before we all, go under
fade out again, fade out again
Cracked eggs, dead birds
Scream as they fight for life
I can feel death, can see its beady eyes
All these things into position
All these things we'll one day swallow whole
Fade out again, Fade out again
Immerse your soul in love
Immerse your soul in love
