.marginalno.

Nastojim ne dizati preveliki oblak prasine, a ipak unatoc tome srce me zna zaboljeti kada se samo sjetim te vjere u ljubav, tog poleta i te savrsenosti koju sam osjecao. Naucio sam vaznu lekciju u zivotu - trust no one. Ljudi dolaze i odu, osjecaji su prolazna stvar, zakleti se u ljubav i s vremenom ju prestati obogacivati gore je nego nikada ne osjetiti ljubav. No, ono sto slijedi nakon ljubavi jest razocaranje. I to kakvo razocaranje. Prikriveni motivi isplivaju na povrsinu, a slabosti koje sam tolerirao u ime ljubavi postaju doslovce nesnosljivi. Ne mrzim, samo zalim. A zalim jer jos volim. Ali da me kao covjeka sa osjecajima i pomalo vjere postupci i odredjena pitanja vrijedjaju - vrijedjaju. Jer covjek nije svjestan (ili mozda jest) kako je jednim pitanjem, jednim jedinim, bacio u vodu i utopio sve sto je postojalo i izazvao moje zaljenje, ali ne za proslim vremenom - vec za njegovim razumom. Povodljivost u covjeku glas je nedostatka vlastitog razuma. Meni je jasno da se covjek sa vremenom mijenja, kao i njegova uvjerenja; no za takve transformacije potrebno je vrijeme, a prethodna uvjerenja ne treba osporiti - vec im dopustiti da dostojanstveno potonu u zaborav. Nastojao sam spasiti nemoguce jer sam vjerovao u kvalitete kod ljudi. Sada sam samo nesretan jer vidim koliko sam bespotrebno idealizirao i kako sam vjerovao u nesto cega nije bilo. Sada odlucujem okrenuti novu stranicu pametniji za jedno od zivotne
vaznosti presudno iskustvo. Nikada se nisam ni zbog koga mijenjao preko noci, niti svoje zelje i ideale, a od sada vise necu niti prihvacati u svoj zivot lakomislene, prevrtljive i povodljive ljude. Jer ne treba se bojati zaraze HIVom* ukoliko si zivot zivio po svojim idealima, vec ljudskih parazita koji ti u tisini razaraju zivot.


*za one koji nisu shvatili, radi se o metafori - a ne o stvarnom stanju.